Roditeljstvo je najodgovorniji posao na svijetu, a vaspitanje djeteta jedan od najvećih izazova koji čeka mame i tate. Popustljivost i tolerisanje loših navika čest su odgovor roditelja na neprimjereno ponašanje mališana, praćen izgovorom: „To je samo faza, proći će”. A da li je baš uvijek tako ili bi roditelji, ipak, u pojedinim situacijama trebalo da se zabrinu? Kakav bi trebalo da bude odgovor roditelja na neprimjereno ponašanje djeteta?
-Mali izleti u ponašanju djeteta nisu razlog za brigu – kaže za „Dan” klinički psiholog Sofija Pavlović-Đukić. – Međutim, ukoliko roditelji primijete da dijete formira obrazac ponašanja koji nije adekvatan, posebno ako ga ponavlja, to je situacija koju bi trebalo razriješiti u početku, dok je dijete još malo, kako ne bi snosilo posledice kada odraste i postane dio većeg kolektiva – u vrtiću ili u školi. Važno je znati da većina djece, posebno poslije navršene druge godine života iskušava okolinu, ispitujući šta će im biti tolerisano, a šta ne. Ukoliko djetetu odmah objasnite šta je dozvoljeno, a šta nije, u kasnijem vaspitanju nećete imati problema. Ili, što bi naš narod rekao, gvožđe se kuje dok je vruće.
Koji su najčešći oblici dječjeg ponašanja koje roditelji ne bi trebalo da pripišu „prolaznoj fazi”?
-Na prvom mjestu, to je upadanje u riječ i traženje pažnje na taj način. Da bi što bolje upoznali svijet koji ih okružuje mališani su ljubopitljivi, prekidaju starije tokom priče i „upadaju u riječ”. Iako ovo ponašanje mnogim roditeljima može da bude simpatično, ono je takvo samo u početku; kasnije postaje problem kako za roditelje, tako i za samo dijete. Da biste u korijenu riješili ovakvu situaciju, objasnite djetetu da mora da sačeka da drugi završe rečenicu, pa da onda kaže šta želi. Ukoliko ste sa djetetom u gostima, potrudite se da mu nađete neku zanimaciju dok razgovarate sa prijateljima i familijom, kako bi ono bilo okupirano igrom. Takođe, naglasite djetetu da može da prekine starije u razgovoru samo ako je nešto baš hitno.
Mnogi roditelji se žale da ih djeca ne slušaju, odnosno da ih ignorišu, pa problem pokušavaju da riješe vikom. Koliko griješe?
-Mnogo. Koncept ispravnog ponašanja djeca usvajaju od roditelja; ako dijete vidi da roditelji podižu ton, i ono će usvojiti isti obrazac ponašanja. Ukoliko dijete ignoriše roditelje, što se najčešće događa tokom igre koju mora da prekine, ono na taj način pokušava da „kupi vrijeme” i da ujedno kontroliše situaciju. Rješenje je da pozovete dijete nekoliko puta, i ako se ni poslije više poziva ne odazove, priđite mu, stavite ruke na njegova ramena i istim, blagim tonom izgovorite ono što ste mu govorili dok vas je ignorisalo. Ovo zahtijeva strpljenje i upornost, ali se isplati.
Kada malo porastu, djeca obožavaju da krše pravila: izbjegavaju da jedu hranu koja im nije omiljena, uzimaju stvari bez pitanja, insistiraju da non-stop gledaju crtane filmove ili da igraju igrice na kompjuteru... Kako izaći na kraj sa ovim oblikom ponašanja?
-Između roditelja i djeteta mora da postoji dogovor kog će se „obje strane” pridržavati. Dozvoljavanje djetetu da krši pravila je „medvjeđa usluga”. Ako se desi da mu jednom „progledate kroz prste” i sa smiješkom odobrite kršenje pravila, dijete će svaki naredni put pokušavati da izdejstvuje ono što želi, ignorišući prethodni sporazum koji ste postigli sa njim. Nije „smak svijeta” ako dijete bez pitanja uzme čokoladicu prije ručka ili uključi kompjuter da igra igricu, ali ako primijetite da mu takvo ponašanje prelazi u naviku, podsjetite ga na zajednički dogovor. Uradite to bez kritike, jer i kritika može da izazove neželjenu reakciju – kolutanje očima, imitiranje, ruganje... Ako ni na ovakvo ponašanje djeteta ne reagujete, ono će prihvatiti ruganje, imitiranje i kolutanje očima kao uobičajenu reakciju na kritiku, što može da dovede do problema u vrtiću, a kasnije i u školi. Radije objasnite djetetu da je takvo ponašanje neprihvatljivo i da ga nećete slušati dok ne počne pristojno da se ponaša i da razgovara s poštovanjem.
Da bi opravdali svoje postupke, mališani često pribjegavaju lažima. Kako bi tada trebalo postupiti?
-Od malih nogu pričajte djetetu da laži nisu dobre i da bi uvijek trebalo da govori istinu, čak i kada je ona loša. Naučite dijete da mu, ako stalno bude lagalo, niko neće vjerovati i pokažite mu to na ličnom primjeru. Ako dijete često ne govori istinu, kada vam kaže da je opralo ruke, natjerajte ga da ih opere još jednom pred vama, jer mu ne vjerujete. Na ovaj način dijete će naučiti lekciju.
Snežana Moldovan