Zima. Minus. Tmurno nebo i svi iščekuju da se pojavi i evo gaaaaa... Pao je snijeg i prekrio brijeg. Pao je snijeg u sred našeg grada. Jupi, raduju se djeca, a mi neki u hejt. A kako da ga volim kad znam kako to ide. Prvo pada malo, pa malo jače, pa prekrije ulice, onda dune sjeverac, pa sve poledi, pa imamo prečice ka ortopediji, a onda krene kiša pa bljuzga, a to je tek čarolija. Ne znaš dal` gaziš do članaka il` do koljena. Ne pomažu ni čizmice ni cipelice, samo korak, dug, krakat i skok, još ako možeš iz mjesta metar, e onda si na konju.
Snijeg je najviše obradovao mališane. E kako su slatki svi odreda. To majke jurnule, navukli se skafanderi, nove jakne i kapice, i odmah u amerikan stilu, pravimo anđele ležeći, Sneško Belić u svim varijantama i naravno sve se to lijepo okači po mrežama, jer ako nisi - kao da nije ni padao. Naravno, i matori odmah u polemike. Nas i snijeg umije da posvađa. Znajući koliko „volim“ snijeg simpatični su mi bili prijatelji koji su mi slali slike i kometare tipa „Biso, uživaš li ?” ili „ E kako mu se raduješ, tačno te vidimo?”. A ja ga stvarno ne volim. A i kako ću. Podgorica nije za snijeg. Nama je snijeg od 5 cm oblik prirodne katastrofe. Mi smo smiješni, ne umijemo da se krećemo, da vozimo, da funkcionišemo. Mislim, lopata, šta je to? Zašto svako mora čistiti ispred svog ulaza, zar za to ne postoji neka služba, hellou. A onda vozila, to il` vozi brzo, il` koči svako malo. Svi se prave pametni. U ovim situacijama svaka grupa građana predstavlja opasnost, jer mi ne umijemo da se grudvamo. Ako krš u grudvu ne stavimo, onda gađamo pravo u glavu i u oko, ako se može, ne gledajući na dob, pol i stepen invaliditeta. Gađaju mladi i na mlade i na stare, samo nek je veselo. A onda kad sve po malo dosadi, a dosadi i njemu da pada, počne padati kiša. I taman pomisliš ima li što gore od kiše, kad ono ima – kiša sa vjetrom. Tu ne pomaže ni kišobran ni sve tehnike obrta i okreta istog, možda jedino kabanica i one čizme za ribolov, i to možda. Taksi službu dobit ne možeš ni za lijek, a onaj mali broj koji se i odazove kasnije vozi tako elegantno, da ne dao Bog da stojiš na pločniku, okupa te bljuzgom do iza vrata. Sve iz bijelog pretoči se u neku prljavu i sivu boju i od silnih čarolija ostadoše samo uspomene (i to samo onih sa početka priče koji su na vrijeme izašli i ufotkali se se sa sve #idila #zimskečarolije#majkinaradostnasnijegu.
Dakle, naravoučenije, nema sniježnih čarolija na podgoričkom snijegu, samo možeš zakačiti prehladicu, kijavicu i eto novih izdataka u vidu medikamenata, čajića, oblogica i to je to. E pa kad mi neko ljetos, na onih predivnih plus trideset pet bude rekao kako mu je vruće, bolje da bježi daleko, što dalje od mene jer ću sa plaže napraviti jednu poveću pješčanu grudvu pa kad ga sa njom zviznem u vrh glave, neće mu svitkat zvijezdice već pahuljice, led će mu trebati samo čomigu da liječi.
Na kraju, nadam se da ste mi siti, lijepi, zdravi i nasmijani, srećni i voljeni proslavili prethodne praznike i da ste uzimali dovoljno vitamina Ce (mezenCe, pićenCe, prasenCe) ali Bisa uvijek podsjeća u mjeri je spas. Zato samo odmjereno. Čitajmo se opet. Volite se, a i ja volim vas. Pišite bisenija.hasimotovic@gmail.com.
Uzdravlje!