-Piše:Novica Stanić

„Ustala je Crna Gora svetinja se branit' mora“. I dok na brojnim litijama, koje se održavaju svakog četvrtka i nedjelje u gotovo svim gradovima Crne Gore odjekuju ovi zavjetni stihovi, mnogi se pitaju da li je i kako je ovo moguće. Taman kad je režim povjerovao da je uništio pravu Crnu Goru i da narod „snom mrtvijem spava“- desilo se čudo. Zaboravili su da su „ prepunili mješinu grijeha“ i da „udar nađe iskru u kamenu“, pogotovu ako se radi o temeljnom kamenu identiteta jednog naroda.

Ili su, zahvaljujući trodecenijskoj vladavini, povjerovali da su narodi kao glavice kupusa, koje se stavljaju u kacu, i na kraju pritisnu kamenom, da bi ih što više stalo. Dobar domaćin zna- ako se kaca prepuni kupusom i još pritisne velikim kamenom- on će otpustiti vodu i napraviti poplavu. A srpski narod u Crnoj Gori pritiskaju, ugnjetavaju i diskriminišu već dvadeset godina. I svaki put navale po jedan kamen uvjereni da će nas tako držati u pokornosti.

Prvi kamen su nam navalili s pokradenim i otetim referendumom, razbijajući zajedničku državu Srbije i Crne Gore. Još se nijesu bile zacijelile rane od „prelamanja mozgova“, a ukinuli su srpski jezik i protjerali ćirilicu. Bio je to drugi kamen na srce srpskog naroda. Progon trobojke i bijelog dvoglavog Nemanjića orla, kao i usvajanje himne, čije je dvije strofe napisao ratni zločinac Sekula Drljević, bio je novi kamen na gomili pod kojom su nas držali. Priznanje lažne države Kosovo protivno volji 85 odsto građana Crne Gore (prema priznanju predsjednika Vlade Duška Markovića) i uvođenje sankcija bratskoj Rusiji, koja je 300 godina hranila i branila Crnu Goru, kao i ulazak u NATO, i opet protivno većinskoj volji naroda, bili su novi odroni na stradalnom putu naroda koji je stvorio Crnu Goru.

Na kraju došao je krešendo te antisrpske politike u vidu Zakona o slobodi vjeroispovijesti, kojim se legalizuje otimanje hramova i imovine Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Crkve koja, gle čuda, ove godine obilježava osam vjekova autokefalnosti. O suštini i namjerama ovog zakona najbolje govori dijalog između jednog opozicionog odbornika, predsjednika pljevaljske skupštine i potpredsjednika opštine, uoči početka sjednice održane 27. decembra prošle godine, dakle istog dana kad je u poslijeponoćnim časovima, nakon hapšenja poslanika Demokratskog fronta, izglasan pomenuti zakon.

Na gotovo vapijuće pitanje: „Pobogu, braćo, zašto nam ovo radite i šta je sledeće?“, potpredsjednik opštine je uz smijeh odgovorio: „Ovo je poslednje, nemamo vam više šta raditi i oduzimati“. Bila je to strašna istina, izgovorena možda i nesvjesno iz glave brzorekog potpredsjednika opštine. Na njihovu žalost, i narod je shvatio da je usvajanje diskriminatorskog Zakona o slobodi vjeroispovijesti diranje u očni živac pravoslavnog bića, bez obzira na to da li se izjašnjavaju kao Srbi, ili kao Crnogorci srpskog porijekla. Čak i oni najnaivniji su shvatili ako ne odbrane svoju crkvu da im nema opstanka u Crnoj Gori. I zato po onoj Višnjićevoj iz „Početka bune na dahije“ „ usta raja k'o iz zemlje trava“. Stari, mladi, žene, majke sa djecom, invalidi u kolicima. Da čudo bude veće, u koloni su zajedno preci i potomci, pomiješala se vremena i vjekovi.

Na čelu te biblijske kolone, koja već dva mjeseca krstonosno hodi diljem Crne Gore, je ravnoapostolni Sveti Sava, s krstom u desnoj i Zakonopravilnikom u lijevoj ruci. Uz njega su Sveti Vasilije Ostroški Čudotvorac, Sveti Petar Cetinjski i Sveti Petar II Petrović Njegoš, lovćenski tajnovidac, koji u jednoj ruci drži zavjetnu kapelu sa Lovćena, a u drugoj „Gorski vijenac”. Kao da hoće grudobolni vladika da nas podsjeti na zločin rušenja njegove kapele na Lovćenu u ljeto 1972.godine. Tim činom je i počela golgota njegovog naroda u Crnoj Gori. Uporedo s njima ide hromi Vuk Karadžić sa olistalom štulom i ćiriličnom azbukom umjesto ikone, kao da se zaputio u svoju postojbinu Petnjicu, da pita šta je sa njegovim jezikom, azbukom i ćirilicom. Usput da popiše „Pjesme junačke novijih vremena o vojevanju za slobodu”. U Šavniku ga čeka Perošević. Sustopice za Vukom hodi grupa od 27 profesora srpskog jezika, koje je svojevremeno Milo Đukanović ostavio bez posla, zato što su ispoštovali ustavnu odredbu o srpskom kao službenom jeziku. I tada je prekršen Ustav Crne Gore kad je uveden maternji jezik umjesto službenog srpskog jezika, kako je to pisalo u važećem Ustavu.

Sledeću grupu predvodi rođeni Pljevljak patrijarh Varnava Rosić sa trnovim vijencem kao oreolom oko glave, koji je i sam bio žrtva jedne slične hajke na Srpsku pravoslavnu crkvu 1937.godine. Zbog toga se ne kaže slučajno, kad se govori o njegovom značaju u trajanju SPC „Sveti Sava pa Varnava“. Zato je ovo i prilika da pljevaljski Odbor za odbranu svetinja, u ime desetina hiljada građana Pljevalja koji četvrtkom i nedjeljom molebno šetaju pljevaljskim ulicama, uputi predlog Sinodu SPC o njegovoj kanonizaciji za svetitelja. Saslužuje mu sveštenomučenik, takođe, Pljevljak, Serafim Džarić, iguman manastira Svete Trojice. Društvo mu pravi blaženopočivši patrijarh Pavle koji neprestano opominje: „ Bolje da nestanemo kao ljudi, nego da opstanemo kao neljudi“. Samo tako je moguće objasniti činjenicu da već dva mjeseca 200. 000 ljudi, koji učestvuju na litijama za odbranu svetinja, ne napravi ni najmanji incident. Naporedo sa patrijarhom Pavlom koga je narod još za života proglasio svetim, ide vojvoda Marko Miljanov sa svojim „Primjerima čojstva i junaštva”. I čudom se čudi kako je u svojoj knjizi sabrao samo 71 primjer, a danas njegov narod kolektivno demonstrira i čojstvo i junaštvo.

U beskrajnim kolonama je i Miodrag Bulatović, književnik, koji je svojevremeno, kad je pravljena pruga Beograd – Bar dao 1.000 dolara za onaj metar pruge koji spaja Crnu Goru i Srbiju. A drugu 1.000 dolara obećao onom čobančetu koje uspije da nađe stvarnu granicu između Crne Gore i Srbije. Ne pjeva se uzalud na litijama „ Crna Gora i Srbija to je jedna familija“, jer u Crnoj Gori skoro da nema familije koja nema nekog od ukućana u Srbiji. U koloni su i vitezovi sa Košara Predrag Peđa Leovac i Vukoman Tešović, da svojim primjerom pokažu kako je kosovski zavjet u temeljima prave Crne Gore.

I koji i kakav je odgovor crnogorskog diktatora na ovu pobunu većinske Crne Gore?! U Pljevlja je poslao SAJ da maltretira i teroriše omladinu, jer vjeruje da će strahom i podjelama produžiti svoju tridesetogodišnju vladavinu. Zaboravio je da je ovo, po svim parametrima, najmirniji grad u Crnoj Gori, makar iz dva razloga. S jedne strane to nam je u mentalitetu, a s druge ubijeni smo u glavu od ove vlasti, koja je i bukvalno poharala najbogatiju opštinu u Crnoj Gori.

Zašto je narod ćutao tako dugo na sva nepočinstva aktuelnog režima, možda je najbolje objasnio, moje kumče, Žarko Bezarević rođen i odrastao u Pljevljima, koji danas živi u Novom Sadu. „ Ćutali smo i govorili sami sebi, ćuti, čuvaj posao, samo da iškolujem i osamostalim djecu, ne smiješ protiv vlasti, dobro je samo kad je mir... a dok mi smišljasmo izgovor prođe ravno 30 godina“. Da budem precizan, neki su ćutali, drugi nas ubjeđivali kako je priča o identitetskim pitanjima okretanje vode na vodenicu Mila Đukanovića, a treći se bunili. Ono što nam je nedostajalo čitavo ovo vrijeme to je sabornost, koju je mogla ostvariti samo crkva. Glavni argument diktatora je da smo protiv Crne Gore, jer se nakon tridesetogodišnje vladavine po pravilu uspostavi znak jednakosti između države i gospodara. Naš odgovor je, prava Crna Gora je ona koju su pravili svetitelji, i ni u primisli nam nije da rušimo državu već „ da gradimo grad od kamenja kojim nas kamenuju“. NE DAMO SVETINjE.