- Piše: Darko Jovović

Pišem ti, Presveti, kao sin iz Župe u kojoj prije osam vjekova tvoja ruka otvori nebesa naša i ustoliči Budimljansku episkopiju. Pišem ti iz zemlje tvoje, ne pisanja radi, već zato što sam razuma željan. Pišem ti, najrođeniji, ubijeđen da ovo nije moj rukopis, već slovo zaljuljano u kolijevci mojih praotaca, koji ištu spasenje roda svoga. Ne izdržah da ti se ne glasnem, opkoljen tvojim javom i našim diobama. Znam da ti ovakva pisma stižu neprestano, jer mi smo odavno postali Ovi i Oni, iako smo skupa svi tvoja čeda iznikla iz korijena istog. Pišem ti oskudan pameti, dok lik ti vaskrsava pred našim kratkim vidom i grehovima.

Pišem ti nadojen hladnom nikšićkom kišom koja me, decembra prošlog, tu pored moštiju Svetog Vasilija Čudotvorca, utopli više nego ijedna vatra. Pišem ti željan izmirenja, znajući da ti najbolje znaš kako je onima koje zbog pravde gone. Pišem ti, jer se progonjeni ovih dana jedino molitvom brane i dozivaju te da gonitelje urazumiš, iako su im prljava blaga i nezasite duše pamet zabravile. Pišem ti prije nego pokušaju da zakupe tvoju svetost naviknutu da oprašta nama razdvojenim nevidjelom i ranama.

A možda ti i ne bih pisao da ovih dana jedan, koji pripada ovima što gone, ne reče da njima crkve i manastiri trebaju da bi ih, eventualno, tamo nekome, izdali pod zakup, i tako pravili biznis koji će Crnu Goru jačati ekonomski, a i duhovno. Izgovori to, iako se zna da je jedino Gospod vlasnik nad crkvenom imovinom. Izusti to i pored saznanja da dosad niko s Bogom nije pravio nikakve sporazume o zakupu svetinja i da se nijesu proslavili oni koji su krenuli da dirnu u nebeske tapije. Znam da ovakvi „zakupci“ ne mogu ništa našim hramovima, jer kako nedavno reče jedan od sveštenika kraj Manastira Đurđevi stupovi, obraćajući se vjernom narodu: „Vi branite svetinje, zato što svetinje brane vas“.

Ali, Presveti Rastko, ja, obični smrtnik, neću zaognjiti sopstveno svanuće, ako moja odbjegla braća i dalje budu pokušavala da sa Bogom trguju. Biću željan podnebesja gdje ćemo svi zajedno biti tvoji, onako kako si ti bivao spreman da svima budeš od pomoći. Zato spasi nas od samih sebe, jer su nam svi drugi manje dorasli protivnici. Mi smo sami sebi dovoljni za poniženje i bratski plač. Mi najbolje jedni drugima mamimo suze i grobnice kopamo. Mi najodanije jedni druge istrebljujemo. Mi kadri da, zbog tuđuh apetita, klasje rodno od sise majčine odvojimo. Mi hrabri da zvona zapriječimo i ikone utamničimo, ne bi li što više prigrabili od samih sebe. Mi koji sami sebe ne razumijemo. Mi pred kojima se svijet, zbog naše „odanosti“ svijetu, iščuđava. Mi koji zbog svijeta svoje u tuđe pretvaramo. Mi koji priznajemo nepriznato od Boga. Mi koji krvnike za trpeze dovodimo da bi nam njive na grijeh i nerod zamirisale. Odbrani nas, Presveti, od samih sebe i kad to ne zaslužujemo, jer ćemo u istu zemlju zajedno. Spasi nas kako ne bi groblja poganili kad nam se kosti pod zemljom izmiješaju.

Pišem ti, umoren od bezumlja i bratskih mačeva koji vise iznad naših vratova. Pišem ti onekadrio za zavađe nove. Pišem ti ne bi li nas ponovo izveo iz nevidjela i uveo u Božije knjige, iz kojih smo se sami ispisali. Pomiluj nam pročelja kako bi u njima stolovali sledbenici pravde, upućeni da čuju glas naroda svoga. Tvoja nam ruka u vrh sofre treba da darove duhovne donese i grešnike na ispovijedanje povede. A svi smo grešni, jer smo ti stolovaču izmicali, dok si pokušavao da nas urazumiš i uvedeš u svjetlost. Oprosti nam što smo zaboravljali da se kajemo dok smo jedni od drugih okretali glavu, misleći da smo srećni što smo daleko od krlje rodne i što nam ruke ne lome istu pogaču. Izmiri nas, jer ti miriti znaš, i kad pomiru mjesta nema.

Oprosti što sebi dadoh za pravo, da ti ovako malen pišem, jer šta sam ja pred tvojom Veličinom Čudotvornom. Ali, pišem ti zbog onih na čijim usnama ne stanuju blage riječi. Pišem ti kako ne bih izgubio nadu koja se spasenjem zove, jer kako da se spasu oni koji su uzeli za pravo da ti nebesko imanje otmu, tebi, bez koga ne bi imali ni kuće, ni zemlje, ni crkve.

---