-Piše: BUDO SIMONOVIĆ

Bio je oličenje svega onog najboljeg, najljepšeg, najplemenitijeg i najčestitijeg što može krasiti čovjeka – govori o svom tetku, dr Daniju de Vidu, Mirjana Ognjanović Radosavljević, Spomenkina sestrična. – I takav je ostao do kraja života – smjeran i vrlo pobožan, pravi monah u onom najfinijem smislu.

Uprkos svemu, uprkos porodičnoj sreći koja joj je sasvim ispunila kuću otkad je rodila sina i otkad su njeni najbliži počeli da joj dolaze u posjetu, Spomenku Tomović je ipak mučila nostalgija za Beogradom, saznanje da možda više nikad neće moći i smjeti da kroči u Jugoslaviju. Posebno joj je bilo teško kad je njen muž kao otorinolaringolog evropskog glasa 1955. godine dobio poziv za neki naučni, stručni simpozijum u Beogradu i kad ona nije mogla sa njim da otputuje. A kada mu je nedugo potom stigao novi poziv da dođe u Beograd na neki naučni skup, dr Đani će kao uslov postaviti da sa njim može doći i njegova supruga.

Za veliko čudo, odobrili su, iako je u njenom dosijeu pisalo da je u pitanju državni neprijatelj, terorista i bandit koji je oteo avion u jednom od najkritičnijih trenutaka u dotadašnjoj istoriji nove Jugoslavije, a uz to još i ćerka strijeljanog „narodnog neprijatelja“. Po nekim tvrdnjama, pomilovanje Spomenke Tomović je, navodno, lično potpisao najmoćniji čovjek u državi – Josip Broz Tito.

Bilo kako bilo, ona je od tada do kraja života slobodno i bez poteškoća dolazila u Jugoslaviju kad god joj se ukazala prilika, i uvijek sa mužem i sinom koje je sasvim i za sva vremena zaludjela Beogradom, Srbijom, Jugoslavijom...

Spomenka Tomović se iznenada razboljela, u pitanju je bio rak i nije joj bilo spasa – umrla je 1984, u 62. godini života, a pet godina kasnije umro je i njen muž, dr Đovani Đani de Vido (Spomenkina majka Slavka je umrla 1975. godine). Njihov sin Andrea ostao je do danas veoma vezan za rodbinu u Srbiji i Crnoj Gori. On je završio ekonomiju, postao veliki biznismen i vlasnik moćne firme. Oženio se. Supruga Ticijana Belon je poznati ljekar – pedijatar. Imaju ćerku Mariju Euđeniju i sina Đovanija Vetora. Ćerka je pošla očevim stopama i opredijelila se za ekonomiju, a sin za slikarstvo...

A ko je i kakav je uistinu Andrea de Vido najbolje se vidi iz sažetog životopisa koji je dao potpisniku ovih redaka:

– Otkada znam za sebe – veli, pored ostalog, Andrea de Vido, koji dobro govori srpski – imam isti utisak: da je moj život u značajnoj mjeri drugačiji od života većine ljudi koje poznajem, a osjećanje da živim izuzetan život – proističe iz moje porodice. Izuzetne porodice. Kada to kažem, mislim prije svega na majku Spomenku, koja je zaista bila posebna. U odnosu prema meni, prema mom ocu, prema rođacima i prijateljima. Svima koji su imali sreću da je upoznaju...

Mama je bila lijepa. Veoma lijepa. Ali, njena ljepota je izvirala i iz temperamenta, široke kulture i širokogrudosti uopšte. Ta njena socijalna i emotivna inteligencija predstavljala je pravo čudo. I rođaci su je obožavali. Nikada joj nije bilo dosta druženja. Možda sve to ne bi bilo tako da nije imala ogromnu emotivnu i moralnu podršku u mom ocu. Za njih se zaista može reći da su bili stvoreni jedno za drugo. Tata i ja smo bili centar njenog svemira koji je, kada se u mislima vratim nazad, zaista bio poput kosmosa – bezgraničan...

Tata je bio tih, odmjeren, čak pomalo stidljiv. Za razliku od njega, mama je bila – vulkan! Bila je i ostala za mene simbol života. Neiscrpne životne energije. Činjenica da je zbog čovjeka u koga je bila zaljubljena bila spremna da učini sve, nije za mene nešto što bi me iznenadilo. Uostalom, to je činila svakog dana svoga života...

Ona je vremenom postala jedna od najpoznatijih i najomiljenijih osoba u Trevizu. To se posebno vidjelo na njenoj sahrani kada je na čelu nepregledne povorke išao gradonačelnik Treviza i kada su joj ukazane sve najveće počasti...


(Kraj)

---