-Piše:JOVO PEJOVIĆ

–Božidar Nikov Raičević, rođen 1920. godine, bio je član SKOJ-a od 1940. godine, a član KPJ od 1943. godine. Učesnik je NOR-a od 1941. godine, a kao borac Lješkopoljsko-zetskog odreda, učestvovao je u Trinaestojulskom ustanku u bici na Veljem brdu. Krajem 1941. godine ilegalno radi u pozadini. Uhapšen je 1942. godine i interniran za Italiju. 1943. godine pobjegao je iz logora i pridružio se prvoj prekomorskoj brigadi. Bio je puškomitraljezac koji se odlikovao zadivljujućim junaštvom. U bici za oslobođenje Knina 1944. godine, teško je ranjen. Kada ga je komandant bataljona posjetio u bolnici, on mu se obratio riječima: „Za mene ne brinite. Ja sam svoju misiju završio, a vi drugovi naprijed do konačne pobjede nad fašizmom.“ Umro je 1945. godine u Podgorici, od posljedica teškog ranjavanja.

Milan Nikov Raičević, rođen 1926. godine, kao član Antifašističke omladine i SKOJ-a aktivno radi u pozadini od početka do kraja rata. Novembra 1944. godine, četnici su ga sa bratom od strica Milovanom kao taoca odveli u logor pored Morače. Milovan je zahvaljući mraku uspio preplivati Moraču i pobjeći, dok je Milan, koji nije znao da pliva, ostao u logoru i od tada mu se gubi svaki trag.

Svijetli likovi palih boraca porodice Raičević, Vlada, Ilije, Velike, Božidara i Milana, vječno će sijati na ovim prostorima, kao neuništiva baklja čojstva i junaštva, kao primjer kako se voli i brani svoja domovina.

Vladov djed po majci, Stevo Filipov Pejović, rođen u Staniseljićima u lješanskoj nahiji, živio je u Vranićima, nekoliko stotina metara od rodne kuće Vlada Raičevića. Poginuo je na Kalinoviku 18.9.1914. godine, u 47. godini života, u ratu protiv Austrougarske, a sahranjen u zajedničkoj grobnici na Kolovratu u Donjoj Gorici, sa grupom Lješkopoljaca koja je poginula u toj bici. Interesantno je da je pošao u rat da bi zamijenio mlađeg brata Boška. Zajedno sa svojim sinom Jovanom, Vladovim ujakom, učestvovao je u bitkama na Skadar i Bregalnicu. Za iskazanu hrabrost u ovim bitkama, obojica su odlikovana visokim odlikovanjima iz tog vremena.

PREDRATNI SKOJEVAC

Roditelji Vlada Raičevića su se 1926. godine nastanili u Peći, gdje je Vlado završio osnovnu školu i sedam razreda gimnazije. Još kao gimnazijalac Vlado Raičević pristupio je Naprednom omladinskom pokretu. Član SKOJ-a postao je 1937. godine, a član Komunističke partije 1940. godine. Veliki uticaj na njegovo revolucionarno djelovanje izvršio je istaknuti borac ovog kraja Petar Radović, instruktor CKKPJ i prvi sekretar Oblasnog komiteta KPJ za Kosovo i Metohiju. Živjeli su u susjedstvu, i Vlado se od njega nije razdvajao. Od Petra je dobijao revolucionarnu literaturu koju je strasno čitao, oduševljavao se njome, što je bilo od neprocjenjivog značaja za otpočinjanje njegovog političkog rada. Iako vrlo mlad, veoma brzo je izrastao u neustrašivog borca. 11. maja 1940. godine učestvovao je na demonstracijama u Peći. Tom prilikom zajedno sa Jovicom, bratom Petrovim, spasio je ranjenog Petra Radovića. Oteli su ga od žandarma i fijakerom prevezli u bolnicu. Nijesu ga mogli zastrašiti žandarmski pendreci, naprotiv, sve se više razvijao i kalio u istaknutog revolucionara. Njegova postojanost, moral i hrabrost gdje se god pojavljivao, ostavljali su snažan pečat, a pravo viteštvo pokazao je 1941. godine. Stupio je u odred „Filip Strugar“, bio je diverzant koji je izvršavao najsloženije ratne zadatke. Fašisti tragaju za njim, i uz pomoć domaćih špijuna uspijevaju da ga uhapse. I pored najzvjerskijih mučenja, nijesu uspjeli ni riječ od njega izvući. Njegovoj hrabrosti divili su se svi borci prve Makedonsko-kosmetske brigade. Za Vlada nije bilo prepreka koje nije mogao savladati.


Nastaviće se

---