-PIŠE: Perivoje Popović
Nastavljajući (posebno u pjesmi „Smrt”), bolje reći nadograđujući Disovu, preciznije disovsku viziju, sistemsku viziju groba i smrti kao iskušenja do spasenja Slađana D. Kavarić, poetološki posmatrano, smrt doživljava kao poslednju odbranu od nečovještva – a naš bi obavezan odgovor morao da bude poziv pjesnikinji, doziv Čovjeku da namah ustane u borbu, da krene u pobjedu nad zlom nečovještva. U toj ću joj borbi veoma rado biti odani saborac, uvjeren sam rado i obavezno moraju joj se pridružiti svi zatočnici čovječnosti kao kategorije koja ne blijedi ni u dnevnom, ni u etičkom, niti pak u sistemskom smislu i poimanju.
Da pjesnikinja ima u svome sopstvu adekvatne dimenzije predestinirane snage čovještva potvrđuje se i pjesmom „Stojim” (odmah slijedi nakon pjesme „Smrt”) i jasno je da može i mora imati moći pjesnikinja, mora imati čovjek vjere da može da stane, ostane i opstane na strašnome mjestu do poraza nečovječnosti, do prevlasti Čistog Božanskog Bića nad satanstvom ništavila. I upravo stoga „oni koji imaju sebe” moraju da nadjačaju one koji su drugi, bezlični, bezizrazni, bezdušni i bezočni usred nadolazeće svjetlosti Svevidećeg.
Na tlu je, ali uvijek prema suncu, nikada prema dnu ne može, ne smije da gleda čovjek, naravno onaj koga vidi i priznaje pjesnikinja Slađana D. Kavarić.
U vremenu opšteg propadanja i truljenja pjesnikinja se kao sinonim izabranog čovjeka (u izvornom ničeovskom poimanju) drži za nebo, ne bi htjela da živi od sjećanja, ali ipak mora da pogleda i u ono prošlo, nedavno prošlo, jučerašnje, ostajući heroj, postajući sobom heroj od koga i sunce biva uplašeno. Pri svemu tome: „Vrijeme.../Kao da ne prolazi,/a kad prođe ostane/ njegova brzina./Sad i nikad, isto je što i/sad i nikad više...”/ („Na svom oblaku”)
Naspram ovog glasa pjesničkog ostaje potreba ili nemoć da se stvarno na duboko misaon i smisaon način sagleda kategorija (ne)postojanosti vremena kao takvog – postojimo li mi u vremenu ili ga samo izmišljamo i zamišljamo da ne bismo baš do kraja sebe obesmislili. Pjesnikinja je na drugoj, završnoj poziciji date paralele.
Kad se shvate moć i nemoć bitisanja, kad se datost poima kao suština onda se, tek onda se može čvrsto stajati i na oblaku, dakako, na svome oblaku, na svom izabranom stajalištu. U svemu tome nije lako podnijeti težinu istine, bol nepravde i besmisao, nedokučivost budućnosti! Ostaju kao utjeha riječi; riječ
i na početku, riječi na kraju, riječi prije početka, riječi nakon kraja – riječi i pjesme – dobre pjesme u dobroj zbirci pjesama „Sjećanje” mlade Slađane D. Kavarić, koja nas uvjerava da „ne postoje svjetovi/ postoje samo trenutni svjetovi” – očigledno ponovo u cjelosti relativizujući i pojam vremena i pojam prostora u sinhronijskoj i dijahronijskoj ravni. Ipak, u konačnom njena
objavljena pjesnička riječ jeste trenutak koji će, nema sumnje – potrajati.
(NASTAVIĆE SE)