-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Jedno svjedočenje nastalo poslije 1903. godine, kada su se Karađorđevići zaista vratili na srpski presto, govori o velikom preokretu viđenom kod srpske političke i intelektualne elite, čemu nijesu odoljeli čak ni članovi Srpske kraljevske akademije. Tako je neko otvoreno priznao da „nijedan velikan i nijedan književnik nikada nije smio Milanu i Aleksandru da kaže istinu u oči“. Ova naknadna tvrdnja govori pro domo o bar još dvjema-trima krupnim činjenicama: 1) i Milan i Aleksandar bili su veoma strogi i ulivali su strah u kosti čak i svojim najbližim, svakodnevnim saradnicima, 2) politička i kulturna elita nije bila materijalno (i moralno) nezavisna, bila je uplašena za svoje pozicije (i materijalni položaj) i nije se izlagala riziku, makar istine ili časti radi, da te pozicije dovede u pitanje u nekom otvorenijem razgovoru sa kraljem, 3) politička i kulturna elita bila je neiskrena u svom odnosu prema kraljevima Milanu i Aleksandru Obrenoviću, čak i kada je čast nalagala da se oni na nešto upozore ili da im se pojedine stvari, po cijenu najvećeg rizika, kažu otvoreno, u lice. A nekome je, usput, posebno bio smiješan slučaj akademika Milana Đ. Milićevića (1831–1908), koji je u svojim djelima veličao kneza Miloša i cijelu dinastiju Obrenović, kako „na isti način nalazi da je sada dužan da obesmrti i Velikog Vožda [...] On se, kaže, ni malo ne usteže i ne crveni...“ Čak je i radikalska štampa poslije 1903. godine, otvorenije nego do tada, zaključivala da je udes dinastije Obrenović nastao još zbog Miloševog ubistva Karađorđa (1817), a sve je to davno vidio „Bog koji nikom dužan ne ostaje“.

Priča o ljubavnicama kralja Milana zaslužuje (ipak) pažnju istoriografa, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog činjenice da je zaslužila i svoje mjesto u njegovim „Memoarima“. Takva priča vezana za bilo kog vladara manje je ili više bitna za naučnu istoriografiju, manje je ili više zanimljiva i za istraživača i za čitaoca, ali za vladara koji je dao ostavku na kraljevski presto iste godine kad mu je rođen vanbračni sin, s namjerom da se tom sinu i njegovoj majci posveti što više – više nego što kraljevska dužnost dozvoljava, dakle, kao privatna ličnost – svakako da zaslužuje pažnju naučne istoriografije.

Vladari češće imaju ljubavnice („da se to tako gotovo za normalno i smatra“) nego što nemaju, pa je tako i sa srpskim novovjekovnim vladarima. U isto vrijeme, njihove supruge (kneginje, kraljice) ostaju besprekorno vjerne, posvećene cijelim svojim bićem porodici, mužu i djeci. Što je dozvoljeno kralju, nije dozvoljeno kraljici. U politici i državnim poslovima se za njihovu riječ, najčešće, čuje samo kad daju odlučnu (ponekad i odsudnu) podršku svom mužu i njegovom opstanku na prestolu. Štaviše, ministri, savjetnici i razni dvorski časnici gledaju da mladom vladaru, prije ženidbe, podvodeći u diskreciji prikladne dame za novac, obezbijede način da ovaj na vrijeme stekne „ljubavno iskustvo“, pravdajući to dinastijskim razlogom: provjerom njegove sposobnosti, muškosti, a često i same plodnosti. Tako je bilo i sa Milanom Obrenovićem i on u tome ne čini nikakav izuzetak. S druge strane, dešava se i da vladar – u slučaju da postane udovac, a relativno mlad čovjek – nalazi „utjehu“ kod drugih žena. Kralj Petar I Karađorđević je postao udovac i čovjek vrlo burne prošlosti, pa je tek potom postao kralj, i to vrlo odgovoran i vrlo smjeran. Bilo je, dakle, i takvih slučaja. Jedino što dinastijskim (i monarhističkim) pravilima nije predviđeno kao poželjno i bogougodno – jeste razvod braka kralja i kraljice, bar dok su na prestolu. A to je upravo slučaj sa kraljem Milanom i kraljicom Natalijom, za šta, prema proučenim podacima, mnogo veću odgovornost snosi kralj. Odgovornosti za loš brak kod kraljice ima napretek, ali odgovornost za to što se sa svim tim nije mogao nositi, makar i uz preljube, već se odlučio za razvod – kraljeva je krivica.


(NASTAVIĆE SE)

---