-PIŠE: BUDO SIMONOVIĆ
Poslije nekoliko godina provedenih na mjestu slobodnog reportera u listu „Narodna armija“ uslijedilo je napredovanje Iva Matovića do stolice urednika političke rubrike, na kojoj je zamijenio sjajnog novinara, pukovnika Vasa Cerovića.
– Godine 1971. prekomandovan sam iz „Narodne armije“ u Vojno-izdavački zavod – veli dalje Ivo Matović. – Dobio sam dužnost urednika u Redakciji „Savremena vojna misao“ – edicija „Naši pisci“, gdje sam, pod rukovodstvom pukovnika Gvozdena Vukovića, zajedno sa kapetanom, dr Nikolom Popovićem i potpukovnikom, profesorom Borom Pejčinovićem pripremao za štampu desetine rukopisa koji su, svi do jednog, kasnije objavljeni kao knjige.
Prekomanda iz „Narodne armije“ i odvajanje od novina i novinarstva, nije mi, ipak, lako palo, bez obzira na zanimljivost posla kojim sam se bavio u Vojno-izdavačkom zavodu i nekako sam predosjećao da sve to ipak nije bilo slučajno i po nekoj posebnoj „potrebi službe“. Moje sumnje su se ubrzo i potvrdile: saznao sam da je na moju prekomandu prvenstveno uticalo saznanje jednog oficira KOS-a (vojne kontraobavještajne službe, napomena B.S) u Političkoj upravi Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu – ne želim ni ime da mu spomenem, bio je pukovnik po činu, a rodom Slavonac. Taj je otkrio da ja tajno pripreman materijal o životnom putu i sudbini general-pukovnika Arsa R. Jovanovića, ratnog i poratnog načelnika Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske, odnosno Generalštaba Jugoslovenske narodne armije, tragičnoj ličnosti i mučeniku, jednoj od prvih žrtava Rezolucije Informbiroa.
U pitanju je moj zavičajac, Piper, predratni đeneralštabni kapetan prve klase, nesumnjivo veoma zaslužna ličnost iz istorije NOR-a i prvih posleratnih godina, ali je zbog njegove nikad do kraja rasvijetljene pogibije u oluji i zlovaktu Informbiroa bio strogo zabranjena tema, baš kao što je u tom trenutku bio strogo zabranjen i jedan od mojih glavnih sagovornik i svjedoka u priči o Arsu Jovanoviću, Aleksandar Ranković – Marko. Obojica su u najtežim i ratnim i prvim poratnim godinama Revolucije bili najbliži i ponajodaniji saradnici Josipa Broza Tita, a onda i jedan i drugi, u različitim periodima i pod sasvim različitim okolnostima, pali u njegovu nemilost – Jovanović zbog toga i glavu izgubio, a Ranković do kraja života izopšten, uklonjen iz javnog života i okružen tvrdim bedemom ćutanja.
Kakav sam „grijeh“ napravio i čime sam zaradio prekomandu, odnosno udaljenje iz novina i novinarstva, definitivno sam uvidio kad su mi na vrata banuli vojni bezbjednjaci i oduzeli mi cio prikupljeni materijal za priču o Arsu Jovanoviću, a meni je potom, sasvim otvoreno i bez uvijanja zvanično saopšteno da ću ići dalje u prekomandu, u graničnu jedinicu u Berovu, na krajnjem jugu Makedonije, odnosno da je zapečaćeno i moje dalje napredovanje u službi...
Bili su to vjerovatno ponajteži dani u životu Iva Matovića, sunovrat u kojem su za tren srušeni svi njegovi i životni, porodični, i profesionalni snovi i planovi. Na svu njegovu veliku sreću, našli su se ipak oni koji su imali petlje i smjeli da stanu u njegovu odbranu, koji su umjeli da cijene njegov „minuli rad“ i zasluge, njegovu odanost i predanost poslu, da razumeju njegovu novinarsku, publicističku pa i ljudsku radoznalost i istinoljubivost od koje ne može biti štete ni za vojsku ni za državu:
– Spasili su me i u Vojno-izdavačkom zavodu zadržali tadašnji neposredni starješina, časni Slobodan Brajović i dva tada veoma uticajna general-pukovnika, Mirko Jovanović i Mlađo Marin, ljudi koji su svojevremeno, izgleda, takođe imali neke neprečišćene račune sa KOS-om.
Sjutra: SPASIO MI JE ŽIVOT NA RADOVČU
Odličje Vladimira Putina
Ivo Matović je za svoj predani rad i revnost u službi dobio desetak visokih državnih odlikovanja i priznanja, od kojih je najviše volio i cijenio Orden rada sa zlatnim vijencem i Orden za vojne zasluge na ogrlici. Dobio je, pored ostalog, i četiri zapažena inostrana odličja, medalje od stranih državnika, velikih, poznatih boraca za mir i blagostanje u svijet. Pored medalje etiopskog cara Hajla Salasija, na grudima Matovića su zasijala i odličja egipatskog predsjednika Gamala Abdela Nasera, predsjednika Indije Džavaharlala Nehrua i ruskog predsjednika Vladimira Putina.