-PIŠE: BUDO SIMONOVIĆ

Vijest o pogibiji generala Arsa Jovanovića bila je šok, grom iz vedra neba, koji je potresao cijelu Jugoslaviju, a pogotovu Crnu Goru i njegove rodne Pipere i bilo je mnogo onih koji su je primili s nevjericom. Zar je moguće da čovjek koji je do juče bio uzdanica, desna ruka Josipa Broza Tita, strateg i vojskovođa sa najisturenijeg komandnog položaja u Revoluciji, prekonoć prevrne ćurak i okrene leđa toj revoluciji i svoje saborce ostavi na cjedilu, na udaru moćnih vjetrova sa Urala?

– Ja mlad i nadobudan – kaže Ivo Matović – niti sam se mogao pomiriti da „moga generala“ i spasitelja neko nazove konjokradicom i ubije ga kao potonju fukaru i barabu, niti sam razumio zašto je grijeh spominjati njegovo ime, ovjenčano tolikom slavom. Sve to mi nije bilo jasne ni dvije godine kasnije kada smo u proljeće 1950. godine, kao đaci titogradske gimnazije, na pismenom zadatku iz srpskohrvatskog jezika kod proferora Blaža Popovića dobili temu da opišemo neku ličnost koja nam je uzor iz Narodnooslobodilačke borbe. Svi su se, što je bilo i normalno i razumljivo, uglavnom opredijelili da pišu o Titu i tek gdjeko o Savi Kovačeviću, Budu Tomoviću ili Ivu – Loli Ribaru, a ja o mom plemeniku i komšiji Arsu Jovanoviću! Naveo sam ja, činilo mi se, i ubjedljive razloge za to. Malo li je da sin jedinac Radivoja Jovanovića, oslijepljelog ratnika iz Mojkovačke epopeje, u krajnjem piperskog siromaha i golje, dogura do „glavnog Titovog generala“ i zar to nije veliki podstrek i za mene i za sve nas, ono što nam na pragu života budi nadu, podstiče nas da i mi stremimo takvim uspjesima. Opisao sam potom kako sam bio ganut i oduševljen kad sam 1945. godine tom slavom ovjenčanom i u pjesmama opjevanom vojskovođi vidio suzu u oku za poginulim saborcima i drugovima kad je došao u Pipere da posjeti njihove opustjele domove i dobrano prorijeđenu rodbinu. Konačno, opisao sam i kako mi je 1941. godine spasio život na Radovču, kako sam se i lično uvjerio u njegovu hrabrost i požrtvovanje..

Zanesen lokal-patriotskim osjećanjima i oduševljenjem koje sam gajio prema Arsu Jovanoviću, rad sam, dobro se sjećam, i naslovio: „Suza u oku generala“, i, onako zelen, mladalački kočoperan i politički nepismen, potpuno zanemario strogu naredbu da se to ime više ne smije ni spomenuti a kamoli veličati, da Udba preži i lovi svaku riječ, svaki prekršaj te zabrane. Za čudo, sve to je zanemario i moj dragi profesor Blažo Popović je moj rad izdvojio i hvalio na sva usta – javno je čitan u razredu, onda i u profesorskoj zbornici i, naravno, na sastanku tada veoma aktivne školske literarne družine. A onda je, na vrhuncu moje literarne slave, uslijedio šok. Našao se ko će dojaviti svemoćnoj Udbi kako se u titogradskoj gimnaziji veliča i slavi „izdajnik partije, države i naroda“ Arso Jovanović, i kola su krenula nizbrdo. Bilo je to suludo i sumračno vrijeme kad su i zbog mnogo bezazlenijih grehova hapšeni moji vršnjaci, ali me od težih posledica zaštitio moj komšija Luka Marković, tadašnji uticajni šef Udbe u Srezi titogradskom, pravdajući to mojom mladošću i neobaviještenošću. Što se mene tiče, sve se završilo na dva vruća šamara koje mi je svezao jedan od Lukinih saradnika – valjda da mi ohladi uzavrelu glavu i, vjerujem, ne bez Lukinog znanja.

Naravno, i direktor škole me žestoko izbrusio, i mene i mog potpuno nedužnog razrednog starješinu, mog dobrog plemenika, profesora Pavića Đukića, a partijska ćelija u školi je odmah odložila kandidaturu i moj prijem u KPJ. Nema nikakve sumnje, bez packi nije prošao ni neprikosnoveni profesor Blažo Popović, kojem je svakako takođe oštro zamjereno zbog političke nebudnosti, ali on, mislim, nije mnogo mario za to. Zaključio sam to po tome što me u jednoj zgodnoj prilici očinski potapšao po ramenu i posavjetovao da kroz život nastavim „otvorenih očiju“!

Sjutra: VOJSKOVOĐA SA OREOLOM MUČENIKA?

Otpori i podrška

Pokušavajući da se što više približi istini o sudbini Arsa Jovanovića, Matović je neprestano udarao na zid ćutanja ili suprotstavljanja:

„I temu i mene kao istraživača drugarski su, prisno, sa gostoprimstvom i vrstom osećanja vlastite obaveze, prihvatili Aleksandar Ranković, Milovan Đilas, Velimir Terzić, pa i Koča Popović – istina u vreme kada ih je sve već bio odbacio onaj koji je i Arsa sklonio – Josip Broz. Oni su se ljudski odužili svom saborcu.“

---