-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Kraljica Natalija je poslije smrti muža, kralja Milana (1901), i poslije smrti sina, kralj Aleksandra (1903), potpuno povučena, živjela daleko od Srbije (u Francuskoj), čak do Drugog svjetskog rata. Umrla je u Parizu, 5. maja 1941. godine.

Iako je, u prvim godinama sukoba, Natalija dolazila do strašnih saznanja da se među ljubavnicama njenog muža mogu naći čak i dvorske dame (Mileva Mica Protić) ili rođake (Mišon Katardži), poslije nekoliko godina bila je spremna da prva prizna svoju krivicu (jer se previše „zatvorila u svoj ponos“) i ponudi ruku pomirenja. Tako, za vrijeme Srpsko-bugarskog rata (1885), prvo je ćutala nekoliko dana, a onda je počela da grdi ministra vojnog Milutina Garašanina („Svi izginite, ali čast spasite!“) i hrabri pokleklog muža, riječima: „Žao mi je što ne osjećaš da je časnije činiti i protiv volje, i do kraja se boriti, nego na prvi pritisak ustuknuti“. U činjenju „i protiv volje“ i borbi „do kraja“, na koju se prva pozvala, ovog puta ona sama nije uspjela: iako je kralj tokom 1886/87. godine „pokušavao da joj se približi“, ona mu se nije „privoljela“, pravdajući to ponovo svojom gordošću. A onda je, uoči Vaskrsa 1887. godine, u dvorskoj kapeli, napravila skandal, odbijajući ruku za pozdrav ženi sekretara grčkog poslanstva, gospođi Nazos, misleći da je i ona „kraljeva metresa“. Kralju je ovo bilo dovoljno da potpuno pobijesni i da od tog događaja smatra svoj brak „nemogućim životom“. Konačan razvod, 24. oktobra 1888. godine, izazvao je javnost da stane na stranu kraljice i da se okrene protiv kralja. Godinu dana ranije (1887) predsjednik vlade Milutin Garašanin radije je podnio ostavku nego što je dozvolio da u toku njegovog mandata dođe do razvoda kraljevskog braka. Pritom, i sam je stao na stranu kraljice.

Pravi razlog kraljevog razvoda (1888) i abdikacije (1889) nije bio u političkim, već u privatnim vodama. Već treću godinu kod kralja je sazrijevala ideja da napusti presto i oženi se gospođom Artemizom Hristić, suprugom srpskog poslanika u Berlinu Milana Hristića i snahom ministra i diplomate Filipa Hristića, u to vrijeme (prvog) guvernera Narodne banke. [...] Kralj je počeo da posjećuje kuću Hristićevih, da se udvara Artemizi, a „ona je mogla satima da ga sluša“. Kralj je njenog muža, svog imenjaka, imenovao za svog sekretara, potom za poslanika u Berlinu, a Beograđani su sve češće viđali „kraljeve kočije kako su satima čekale ispred Hristićeve kuće dok je on boravio u njoj“. Početkom 1889. godine, kada je kralj Milan abdicirao, i Artemiza je napustila muža i otputovala u Carigrad, kod svojih roditelja, gdje je iste godine rodila Đorđa, vanbračnog sina kralja Milana. Artemiza i Milan Hristić su se razveli tek poslije dvogodišnje brakorazvodne parnice. Hristić se poslije tog braka „oženio jednom Poljakinjom i preostali dio života proveo je u inostranstvu“.

Kralj Milan je pisao Artemizi iz Pariza i u pismima je redovno pitao za njihovog sina Đorđa, govorio o sreći koju sanja u zajedničkom životu, obećavao joj brak i molio je da konačno sa sinom dođe kod njega u Pariz. Poslije dvije godine čekanja (1891) počeo je da očajava i da joj naglašava da je svoj život vezao za nju, da je voli više nego ikada i da mu odvojenost teže pada nego njoj. S druge strane, Artemiza ga je zvala u Carigrad i zahtijevala vjenčanje s velikim slavljem i svečanošću, protiv čega je on bio.[...] Kad je iduće godine (1892) Artemiza sama, bez sina, doputovala u Pariz, zatekla je Milana u velikim finansijskim problemima i potpuno ohladnjelog u odnosu prema njoj. Razočarana, vratila se u Carigrad kod roditelja i sina i sačuvanim Milanovim pismima – u kojima je on, sasvim jasno, priznavao Đorđa za sina – počela je da ga ucjenjuje: Đorđa je vaspitavala kao pretedenta na srpski presto i za to je tražila novac, smatrajući da je „otac dužan da izdržava sina“. Ovim je potpuno odbila Milana od sebe i on joj je doskočio preko starijeg sina, kralja Aleksandra...


(KRAJ)

---