-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Vladarski brak nije samo privatna i lična već državna i javna stvar. Njegov opstanak stoga i ne zasniva se na ličnim već na javnim interesima. Stoga se brak (ma kakav bio) i presto (ma kakav bio) čuvaju po svaku cijenu. Kralj Milan je za manje od pola godine napustio i jednu i drugu svetinju (oktobar 1888. – mart 1889). Tada je bio tek u 35. godini života.

U našoj novovjekovnoj dinastijskoj istoriji tri vladarska para mogu da posluže kao primjer bračne odanosti i ljubavi: knez Aleksandar i kneginja Persida Karađorđević, kralj Aleksandar i kraljica Draga Obrenović i kralj Aleksandar i kraljica Marija Karađorđević. Sva ta tri braka trajala su doslovno „dok ih smrt nije rastavila“. Uz njih – iako nijesu bili vladarski par, ali njihovi potomci jesu bili vladari – ravnopravno stoje Jevrem i Tomanija Obrenović, djeda i baba kralja Milana. Ali, roditelji kralja Milana, Miloš i Marija, bili su primjer svega suprotnog u odnosu na Jevrema i Tomaniju: po nevjerstvu, po lošem braku, po brzom razvodu, po rasipništvu i potom – po sklonosti ka mnogobrojnim vanbračnim vezama. Na zao glas po evropskim dvorovima mnogo više je dospjela Marija (Katardži) Obrenović. Uostalom, ona je nadživjela muža za čitavih 16 godina, iako ni sama nije dugo živjela, 45 godina, od kojih čak 22 godine kao raspuštenica. Prvih pet godina braka Milana i Natalije (1875–1880) ličilo je na srećnu porodicu, za kakvom je Milan cijelog života prosto vapio, po uzoru na brak Jevrema i Tomanije, s već rođenim prestolonasljednikom (Aleksandrom, 1876), u raskošnom dvoru, za divljenje svijetu i na radost svog naroda. Ali, poslije Natalijine definitivne odluke da više ne rađa (1880), koju je pravdala (nedovoljno uvjerljivim) zdravstvenim problemima i kada se Milan, poslije toga, počeo upuštati u vanbračne veze, mnogi su se dosjetili da ga (tek tada), po toj crti i karakteru, s razočaranjem (a donekle i s nekim sažaljivim razumijevanjem, kao kakvu „kvarljivu robu“) uporede s roditeljima, naročito s majkom, govoreći da ono „što mačka rodi – miševe lovi“.

Austrougarski konzul u Beogradu, Benjamin Kala, zapisao je u svom „Dnevniku“, u decembru 1872. godine, da, koliko on zna, knez „nije dodirnuo još nijednu ženu“, a bez obzira na to što je tog ljeta postao zrio i punoljetan, još „nema ni volje za to“. Nešto kasnije, kraljev lični ljekar, dr Vladan Đorđević, zapazio je da „Milan bješe skoro do bojažljivosti uzdržan prema ženama, ali gdje je vidio samo malo toplije osjećanje prema sebi, tamo je onda cijelom dušom ostajo uhvaćen“. Bio je živog i bujnog temparementa i kada je volio, volio je s puno strasti. Tako je zavolio i Nataliju, bezrezervno, strasno, cijelim bićem, presrećan u duši i prvi put stvarno srećan u životu. Međutim, poslije pete godine braka i poslednje (neuspjele) trudnoće, naspram temperamentnog i pretjerano čulnog muža, stajala je tada jedna „hladna“, tvrdoglava, „prekomjerno ponosna“ i samozaljubljena žena koja, pod izgovorom zdravstvenih problema, počinje pomalo i inadžijski da uskraćuje mužu bračnu postelju. Tada je, navodno, saznala i za prvu muževljevu vanbračnu avanturu i to je, uz bol i razočaranje, samo povećalo njenu gordost. Svjesna svoje ljepote, a povrijeđene duše, napisala je tada za sebe da je „mlada boginja“. Svog muža počela je da doživljava kao „prostaka“ i „čovjeka bez nježnih osjećanja potrebnih njoj“. Takođe, jednom prijatelju povjerila se da mrzi „ljude kao muževe“ a voli ih kao prijatelje, jer su „bolji od ženskinja“.

Brak Milana i Natalije Obrenović trajao je formalno 13 godina, od 1875. do 1888. godine. Istorija njihovog sukoba trajala je znatno duže, do 1901. godine, odnosno, dok i njih dvoje nije „smrt rastavila“. Nažalost, njih je Milanova smrt rastavila u sukobu, u razvedenom braku i nastavljenoj svađi oko pridobijanja sinovljeve naklonosti, a ne u ljubavi. Kraljica Natalija je poslednji put iz Srbije otišla 1897. godine i nikada se više nije vratila.


(NASTAVIĆE SE)

---