-Piše: BUDO SIMONOVIĆ

Kad sam sa odličnim uspjehom i najboljim ocjenama ipak završio Vojnu akademiju – sjećao se dalje Ivo Matović – raspoređen sam u garnizon Virovitica, blizu graničnog fronta na Dravi. Tu ću, kao komandir protivtenkovske jedinice našeg puka doživjeti surovo „vatreno krštenje“.

Bila je to jesen 1955. kišovita i hladna. Vrijeme mađarske pobune koju su Rusi tenkovima surovo slamali, izbijajući na Dravu tik ispred nas, a narod i pobunjenici su u panici bježali pravo na nas, na naše rovove, koje smo morali nanovo kopati u smrzloj i raskvašenoj zemlji. Tako smo mjesecima, mi i naši graničari, u ledenim blatnim rovovima, na ledu i snijegu, pod neprestanim udarcima surovih panonskih vjetrova, dočekivali mađarski narod, izbjeglice i vojsku, uplašene, uspaničene, ostale bez igdje ičega. Nakon golgote na Dravi prekomandovan sam, prvo za komandira voda, pa potom za komandira čete u Pješadijskom nastavnom centru u Puli. Iako je i tu bilo velikih napora, jer se regrutski sastav mijenjao svaka tri mjeseca, bila je to prava „banja“ u odnosu na muke koje smo pretrpjeli na Dravi...

Ivo Matović će potom godinu dana kao načelnik vojničkog kluba biti i na stalnoj vezi kao novinar-dopisnik vojničkih novina „Za domovinu“, lista Zagrebačke i Ljubljanske armijske oblasti, a sredinom 1960. postaće i urednik tog lista čije je sjedište bilo u Zagrebu. Bilo je to svakako značajno iskustvo, ostvarivao se njegov san da se i profesionalno počne baviti novinarstvom.

– U Beograd sam prekomandovan po naređenju generala Rada Hamovića, dotad komandanta Pete armije, čija je komanda bila u Zagrebu. On je tada postavljen za novog načelnika Generalštaba JNA. Kako je redovno čitao list koji sam uređivao i svoja, uglavnom pozitivna zapažanja o sadržaju priloga u listu obavezno dostavljao redakciji, to je, nesumnjivo, bila glavna preporuka za moju prekomandu u Beograd. U prestonicu Jugoslavije sam stigao 1961. godine baš u vrijeme održavanja Prvog samita nesvrstanih zemalja, gdje sam se tada, po zadatku redakcije „Narodne armije“, prateći pukovnika Vasa Cerovića, treću ličnosti u listu, pored ostalih, sreo i sa etiopskim carem Hajlem Salasijem, koji se oduševio mojom hitrinom i profesionalnošću u izradi i uručenju albuma fotografija sa njegovog dočeka na aerodromu Batajnica, pa mi je tom prilikom poklonio jedan zlatnik sa njegovim likom.

Kasnije, boraveći u Adis Abebi, prestonici Etiopije, po istom zadatku za list „Narodna armija“, dobio sam i njegovu Zlatnu medalju za vojne zasluge, jer ga je na naš prvi susret u Beogradu podsjetio njegov lični sekretar – zaboravio sam mu ime, bio je poručnik po činu. Da je bilo prilike, zamolio bih tada etiopskog suverena za još jednu medalju, ili barem za jedan zlatnik, i za mog druga, fotoreportera, kapetana Dušana Radašinovića, Banijca, koji mi je omogućio i brzinu i profesionalnost pri onom prvom susretu sa Selasijem u Beogradu, kad sam, zahvaljujući Dušanu, zadobio njegovu carsku naklonost, ali se ni ovdje, nažalost, „carska nije mogla preporeći“.

U „Narodnoj armiji“ sam odmah postavljen na najprestižniju i najatraktivniju novinarsku dužnost – slobodni reporter, koju je dotad, sa najvećim uspjehom, obavljao iskusni novinar, pukovnik Slobodan Brajović. To je bila veoma čitana pa i u drugoj centralnoj, civilnoj štampi citirana rubrika „Ljudi naše Armije“. Tu smo objavljivali priče o narodnim herojima, ratnim komandantima i kuririma, neustrašivim borcima i njihovim podvizima i žrtvovanju, ali i o uzornim vojnicima i starješina u miru i njihovim podvizima, njihovim zaslužnim majkama i očevima. A u potrazi za temama i junacima mojih priča, stizao sam s kraja na kraj Jugoslavije, pišući reportaže, koje je – moram to posebno da istaknem–- uvijek ilustrovao poznati grafičar Đorđe Gorbunov, sin bjelogardejca izbjeglog u Srbiju poslije Oktobarske revolucije.


Sjutra: POKUŠALI SU DA MI UZMU PERO

Ženidba u Virovitici

Matović se za vrijeme službovanja u Virovitici zagledao u lijepu Anu Šenberger. I njoj se dopao kršni i stasiti Crnogorac u oficirskoj uniformi, pa je planula obostrana ljubav, koja je 1. juna 1957. godine krunisana brakom: „Bilo je to vrijeme kad je oficiru za ženidbu bilo neophodno pismeno odobrenje nadležnog organa koji se bavio pitanjima vojne bezbjednosti i političke stabilnosti i čistote u armiji”, sjećao se Ivo – „Na svu sreću, tu nije bilo problema, brzo sam iz komande puka dobio takvu saglasnost”.

---