ANDRIJEVICA – Brod, kao mjesni centar Konjuške župe, nekada je važio za omiljeno sastajalište mladih poniklih u selima ispod Komova. Tako su nadaleko poznate konjuške igranke za vrijeme svakog vikenda okupljale brojnu omladinu i to ne samo sa područja Andrijevice nego i mnogo šire. Tada se pjevalo „Oj Konjuhe u doline/puno li si omladine“. Danas, nažalost, u selima ispod Komova skoro da je potpuno utihnula momačka i djevojačka pjesma, dok su se poznate konjuške igranke odavno preselile u prošlost. Omladinski dom na Brodu trenutno se koristi jedino za sahrane. Mještani kažu da je omladina iz godine u godinu odlazila da živi u neke srećnije i bogatije krajeve, a da su zavičaju ostala vjerna uglavnom staračka domaćinstva i nešto momaka od kojih je rijetko koji uspijevao da sklopi bračnu zajednicu. To je svakako uticalo da dođe do drastičnog pada nataliteta, tako da je Osnovna škola „Milić Keljanović“ u Konjusima praktično pred zatvaranjem, i pored toga što je prije pet decenija ova obrazovna ustanova brojala blizu 400 učenika. Isto tako, rezultati poslednjeg popisa ukazuju da u ovom živopisnom i inspirativnom mjestu ima više zatvorenih kuća nego onih u kojima neko živi. Zato su onu veselu pjesmu sa početka teksta zamijenile mnogo tužnije strofe poput one: „Pala magla, pala gusta/ostaše nam sela pusta“.
Predsjednik Mjesne zajednice Konjuhe Raško Babović navodi da upravo ta pjesma najbolje odslikava trenutno stanje u andrijevičkim selima. Naglašava da se i kod onih najvećih optimista polako gasi i poslednja nada da će se na Brodu kao nekada čuti pjesma i vidjeti vesela kola.
– Brod je nekada vrvio od naroda. Skoro svaka kuća je brojala po desetak članova. Ljudi su držali veliku stoku, obrađivali imanja i tako održavali kontinuitet života. Međutim, uporedo sa zatvaranjem fabrika u Beranama i Andrijevici ljudi su sve više, pritisnuti nepovoljnim ekonomskim prilikama, počeli da se iseljavaju prema Primorju i Podgorici i nekim drugim destinacijama u Crnoj Gori, ali i izvan nje. Tako negativan trend posebno je izražen poslednjih godina, što je dovelo do krajnje zabrinjavajuće situacije, o čemu govori i podatak da se seoski dom na Brodu uglavnom koristi samo za sahrane. To je tužna situacija kad se zna da su se u konjuškom domu svake subote i nedjelje održavale igranke. Dom je bivao tijesan da primi sve posjetioce. Sve je tada bilo u znaku pjesme, igre i veselja. Sada je sve drugačije bez skoro ikakve nade da će se išta uskoro promijeniti nabolje – ističe Babović.
Konjuških igranki sa sjetom se prisjeća i Radenko Janković navodeći da djevojke neće da žive na selu i da je u datim okolnostima u Potkomovlju vrlo teško formirati porodicu. Ističe da je to glavni uzročnik što su i igranke postale prošlost.
– Nažalost, jedan sam od rijetkih koji je ostao ovdje da živi. Sa sjetom se prisjećam minulih vremena kad se jedva čekalo da dođe nedjelja i da se okupimo na igrankama. Međutim, sada ovdje više nema omladine. Narod se odselio, a rijetko koja djevojka hoće da živi na selu. Vjerovatno zbog toga što se u Konjusima teško živi, jer na ove prostore niko ne okreće glavu. Moćnici su za sebe ugrabili bogatstvo, uništavajući sve raspoložive vrijednosti. Tako je i selo uništeno. Jednostavno vodi se takva politika da se onome što ima da još više, dok se onome što nema uzima sve, pa čak i duša. Zato nema ni pjesme ni igranke, niti će ih biti, jer i to malo omladine radije vrijeme provodi po Fejsbuku – tvrdi Janković.
Sličnog mišljenja je i Aco Babović, koji je upoređujući neka prošla vremena sa sadašnjim, više nego zabrinut za sudbinu potkomovskih sela.
– Nekad je u školi na Brodu svaki razred imao po dva odjeljenja. Tada je u Konjusima bilo toliko mladosti de je to bilo milina gledati. Nažalost, sad svako odjeljenje broji samo po nekoliko učenika, što je nešto najgore što je moglo da se desi cijelom kraju. Toliko se narod iselio sa prostora Konjuha da čovjeka prosto uhvati strah od samoće. Od igranki godinama nema ni pomena, a i ako neko zapjeva, narod kaže ovaj je poludio. No, tome se ne treba čuditi jer svih ovih decenija našim selima se poklanjalo malo pažnje. Omladina je bila prepuštena sama sebi, bez ikakvog usmjeravanja u neku razvojnu priču. Rijetko ko je dobijao šansu za zaposlenje. U takvom ambijentu momci su se teško odlučivali za brak, odajući se nekom neobaveznom životu. Sve to ukazuje da su potrebne drastične promjene i veća državna posvećenost ruralnom području, jer ako se ovako nastavi, u Konjusima ubrzo neće imati ko koga da sahrani – poručuje Babović.
D.J.


Slabo se vraćao dug zavičaju

Mještani podsjećaju da je podučje Konjuha iznjedrilo impozantan broj intelektualaca koji su svojevremeno zauzimali važna mjesta širom bivše Jugoslavije. No, kako navode, to nije bitnije uticalo da mjesto Konjuhe krene razvojnim putevima.
– Skoro da nema kuće sa ovih prostora koja nije dala bar po jednog intelektualca. Dugačak je spisak vrsnih stručnjaka u različitim oblastima koji su rođeni u ovom kraju. Po pravilu svi su oni nakon završenih škola nastavili da žive u nekim drugim mjestima. Međutim, ništa nije urađeno da se ta naša pamet uveže i da ti ljudi daju značajniji doprinos razvoju Konjuha. Većina od njih je okretala glavu od svoje rodne grude, zaboravljajući na dug prema zavičaju. Zato smo tu gdje jesmo, jer našu pamet pije neko drugi – ističe Babović.


I crkva se rijetko otvara

Odradili su Konjušani poslednjih decenija, uz pomoć šire društvene zajednice i svojih zavičajaca, niz značajnih poslova. Radilo se na popravci puteva, poboljšanju vodosnabdijevanja i na realizaciji drugih važnih projekata. Međutim, to nije bitno uticalo na to da se narod zadrži na ovom području. Mještani su obnovili i Crkvu Svetog Vaznesenja čiji su temelji osveštani prije 122 godine, uz blagoslov tadašnjeg mitropolita Mitrofana Bana. Njena obnova počela je 1996. godine od kada su se mještani trudili da crkva u Konjusima zasija onim nekadašnjim sjajem. Nakon adaptacije unutrašnjeg i spoljašnjeg dijela crkve mještani su pristupili uređenju okolnog prostora sa postavljanjem kameno-kovane ograde. No, kako navode Konjušani, i vrata crke se rijetko otvaraju, jer jednostavno nema naroda.