-Piše: Ilija R.Miljanić
Plavobijele zvjezdice zapljuskuju Montenegriju i najavljuju erupciju sa svih planina, kako bi ispeglani krš dočekao natovsko leglo, od kojeg će zavijati vukovi pod gorom, nad gorom će nadjačati mrak i plač starih, vječnih crnogorskih pregalaca, koji zadužiše svaki klanac da svakodnevno sija zlatnom slobodom. Nevidljivi već sletjeli i čekaju bukete plavobijelih lala od ozarenih vođa u Montenegriji, samo jedno momče, lijepo kao djevojka, sakri jednu crvenu ružu u rukav... Čekaju se presušena pršuta s Njeguša, loza i rujno vino sa Ćemovskog polja, svita montenegrina pristiže uz poglede prema crnoj zemlji... Namirisani borci s konca i konopca, rasplinuće se ovih dana po kamen gori Montenegrije, da udahnu ljepote uspravne- horizontalne, suverene–ko preživi pričaće, ekološke-grančine ostatiti neće, svijetle i vječne- pomračene i sahranjene. Srećom, katuna nema, da odjave malena sirotinjska stada još nehibridnih ovčica. Pošto se hrane po „naučnoj tablici“ sa sijaset proteina i vitamina, za kim potrče taj sigurno uteći neće... Plaćeni i zamlaćeni narod po Montenegriji, bez obrazovanja će tumarati po udžbenicima-tabloidima s bućkuriša zvanog „prerađeni internet“, a ljubavne gimnastike upražnjavaće s Fejsa...
Evo sve je spremno da se dočekaju „ NATO momci“, turistička sezona će procvjetati, a montenegrini će ih opsluživati do momenta kad se dobro najedu poslije treninga na vodi.
Jadi golemi u prestonici Crne Gore, iznad Orlovog krša, već se vijore zastave NATO okupacije... Na Obilića poljani, na sred guvna, vladika i pjesnik Rade Tomov polomi gusle, suze lije, a mrtvu glavu ne diže iz groba... Šta bi s vitezom Simom Vujovićem Kođošijom da otjera izdajice pravoslavlja kao nekad kad ćesar ostade praznih ruku, a idolopklonci- senatori, pobjegoše niz lovćenske strane izgorelih leđa pride?! S nevidljivim osvajačima nadvi se crni oblak nad Crnom Gorom... Ponavlja se sudbina i potreba za izbjegličkim kolonama koje su ranije bježale s ovih prostora od gladi i teških epidemija, a sad će od okupacije natovske čizme... Glad kuca na mnoga vrata, bolesti su svakodnevica, dok zapadni špricevi skraćuju životni vijek genetskim vitaminima.
Partnerstvo za mir je, braćo Crnogorci, totalna okupacija u ekonomskom, vojnom, školsko-pedagoškom, socijalnom, zdrastvenom i svakom drugom smislu... U svemu što je autentično i nezavisno... Stiže čelični jaram „NATO anđela“... Prošetah ovih dana do rodnog sela, da vidim ima li koga uz put da mu se požalim, jer jedino još tamo ima poneka duša neotrovana i nezavisna... Sreća me hoće, ugledah jednog poštenog rođaka, kod svoga stada ovaca i nazvah mu ,,Pomaže Bog’’... Odgovori: ,,Bog ti pomogao’’. Pitah ga da li zna da čuva natovske ovce, a on sleže ramenima... Pošto su komunisti seljake rastjerali, a vođa današnje Montenegrije razjurio na komade, natovci znaju da imaju velelepne prirodne poligone po opustjelim selima za uigravanja i vježbanja oduzimanja nečijih života... Rekoh rođaku, kad najave sa silnom tehnikom i vojskom, ovce će ti plijeniti, a tebe živa čuvenim „apačem“ za jednu nogu oduvati do Porto Montenegra da vježbaš novi crnogorski oro... Nikšićki trg nakon „zdip“ izbora, okićen američkim čempresima od kojih i muva bježi, udobne NATO klupe privukle penzionere i, vjerovali ili ne, čeka se red da se osjeti klima natovske lože... A šapat se prosipa trgom: ,,blago nama, biće penzija’’... Poneko još smije reći ,,poslednja nam bila da skratimo muke’’... Eto, tako Grbin trg napreduje, lipa nema, biće štandova za kokice, genetske granule i poneku šniclu kojoj je odavno istekao rok trajanja... Još ako dovedu potok iz jezera revolucije, eto šanse da se narod džabe napije „lijepe“ vode.
Nakon referenduma o nezavisnosti, grupa narodnih osvajača sad traži zaštitu NATO osvajača i evo ukaza im se prilika da dovedu natoubice, kao završni čin nestajanja samostalne Crne Gore za samo 10 godina, nakon vitezanja plaćenih „muzičara“. Napomenimo da je Somalija otjerala natovce, ali treba biti viteški somajlijski narod bez gusala...
U ,,Besjedi pod Gorom’’ vladika Nikolaj Velimirović kaže: ,,Budi slobodan i hrabar. Ne boj se i ne plaši se; jer je s tobom Gospod Bog tvoj kuda god ideš. Gospodnje vidjelo moje i spasenje moje, koga da se bojim? Gospod je krepost života mojega; koga da se strašim?’’
Otrže se od paklenih duhova i opet s Obilića poljane gusle vladike Rada Tomova kazuju: ,, Pokoljenja djela sude, što je čije daju svjema. Pas svakoji svije breme nosi, Nove nužde rađu nove sile’’.
Da li ima heroja u našem vremenu ili oni isključivo pripadaju prošlosti? Da li su na ovaj svijet trebali da dođu svi „veliki“, nakon njih svi „mali“, a nakon njih svi mračni i nesrećni? Izgleda nam je suđeno da trpimo, dok nam kosti ne ojačaju, a krv blago nahrani tijelo i tek kad ojačamo postaćemo opet dobar narod, koji će se ponovo pominjati nakon odlaska ateističkih vođa... Na kraju opet vladika Nikolaj Velimirović: ,,Bože veliki, umudri nas u sreći i ohrabri nas u trpljenju. Bože moćni, neka bude bolja tvoja! Amin’’.