-Pi­še: Mi­lan Mi­šić


Koliko je krstarećih raketa potrebno da se (na gore) resetuju odnosi sa Rusijom? Najnoviji odgovor na ovo pitanje glasi: 59.
Toliko je ”tomahavka” je u petak prije zore sa dva ratna broda u Mediteranu lansirano ka jednoj nevelikoj vazduhoplovnoj bazi na sjeverozapadu Sirije. Navodno (prema ruskim izvorima) do cilja je stiglo samo 23 (ti izvori ne kažu šta je bilo sa preostalih 36, da li ih je presrela protivvazdušna odbrana, ili su zalutale), ali to je bilo dovoljno da se ostvari svrha: da Donald Tramp, konačno, ”postane predsjednik”, da izmami aplauze domaćih jastrebova i NATO saveznika, sruši nade u brzi detant sa Moskvom i svijet učini za dobru nijansu nesigurnijim.
Ono što je njegov prethodnik izbjegavao i po cijenu da ga proglase za slabića, što mu se i dogodilo, Tramp je preduzeo bez mnogo oklijevanja. Dovoljno je bilo da mu pokažu slike od bojnog otrova nastradalih beba, pa da pokaže da najveća sila svijeta ponovo ima odlučnog vrhovnog komandanta.
Zvanično, to je bila odmazda zbog toga što su snage sirijskog predsjednika Asada protiv pobunjenika i civila u već šestogodišnjem građanskom ratu upotrebile međunarodnim konvencijama zabranjeno hemijsko oružje i tim ratnim zločinom ponovo prešle ”crvenu liniju” koju je 2013 povukao Barak Obama.
Da li je to zaista bila nedopustiv potez režima u Damasku koji u Rusiji vidi svog glavnog zaštitnika (drugi je Iran), ili je, kako se tvrdi i u Damasku i Moskvi, riječ o slučajno pogođenom skladištu bojnog otrova koje je bilo pod kontrolom pobunjenika, nije utvrđeno. Tramp je naređenje za napad – prvi protiv sirijskih snaga od početka tamošnjeg konflikta – izdao prije nego što je istraga i počela.
To je dosad njegova najveća spoljnopolitička odluka, kojom je prekršio obećanje iz kampanje da će Amerika s njim na čelu ”gledati samo svoja posla”. Dan prije toga naime, iz njegovog okruženja je poručeno da je ”Asad politička realnost sa kojom mora da se živi”, dok je zvanični spoljni prioritet 45. predsjednika da se ”razori i uništi” islamski terorizam.
Kako god bilo, najočigledniji rezultat je – ponovno zatezanje sa Rusijom. U prvim reakcijama Putin je ovo raketiranje okarakterisao kao ”agresiju na suverenu državu koja će nanijeti značajnu štetu rusko-američkim odnosima”. Dodao je još i da je prekršeno međunarodno pravo i objavljeno rusko povlačenje iz protokola za sprečavanje sudara ruskih i američkih aviona na sirijskom nebu.
Pentagon je, istina, na osnovu tog sporazuma ruskoj strani napad najavio (i ona je to sigurno podijelila sa Asadom). Sirijski gubici nisu dramatični, ali problem je u nepoznanici da li je ovo samo jednokratni više politički nego vojni potez, ili elemenat nove bliskoistočne strategije Amerike?
Da li će, dakle, Tramp na riječima biti izolacionista, a u praksi intervencionista? I da li se ovim potezom Amerika vraća svojim starim navikama: da ”tomahavcima” ruši režime kao što je to 1999. činila u (SR) Jugoslaviji (lansirano ukupno 218), 2001. u Avganistanu (50), 2003. u Iraku (802), 2011. u Libiji (124)…
Mediji su događaj od petka opisali kao ”prvi Trampov rat”, mada je Tramp ”u ratu” bio i prije toga. Za manje od tri mjeseca koliko je u Bijeloj kući, po njegovim odobrenjima i naređenjima, umjesto obećanog povlačenja Amerike iz ”inostranog ratovanja”, izvršena je jedna komandoska akcija u Jemenu, pojačano bombardovanje položaja Islamske države u Iraku i Siriji gdje je istovremeno povećan i broj američkih specijalaca i vojnih instruktora, što je ruskoj propagandi pružilo adute da Amerikance optuži za ono zašta ih i drugi optužuju: za političku hipokriziju.
Sirijski napad u kome je od bombi i bojnih otrova stradalo 70 ljudi, po broju žrtava je skroman (iako se ljudske tragedije ne mogu kvantifikovati) prema oko 200 poginulih civila (među kojima je takođe bilo žena i djece) u američkom bombardovanju grada Mosula, na sjeveru Iraka, sredinom marta, navodno da bi se eliminisali snajperisti Islamske države.
Pitanje koje nameće gubitak ”američke nevinosti” (ako je ikad postojala) u Siriji je ono koje se postavlja na početku svakog rata: kako iz njega izaći? Povoda za ”humanitarno bombardovanje”, s obzirom na to da je sirijski konflikt središte najveće humanitarne krize od Drugog svjetskog rata, svakako će još biti.
Što se odnosa sa Rusijom tiče, stvari će biti nešto jasnije od nedjelje, kada ”nevidljivi” šef američke diplomatije odlazi u prije ove krize zakazanu posjetu Moskvi, gdje će razgovarati sa predsjednikom Putinom i svojim kolegom Lavrovom, u okolnostima kada Rusija sigurno nije srećna što je, zbog američke odmazde, izgubila poziciju ”glavnog šerifa” u Siriji.
Glavna dilema u ovom momentu je da li će Tramp i dalje biti brz na obaraču? Odgovor je, sudeći po dosadašnjem iskustvu, da je jedino što je sigurno to da sa Trampom ništa nije izvjesno.
(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik ‘’Politike”)