-Piše: Budimir Vuković

Evropske demokrate u Crnoj Gori ne žive u realnom svijetu. Kakva je realnost Crne Gore govori podjela na feudalne atare između pojedinih moćnika koji kontrolišu pojedine institucije ili regije. Svemoćni vođa podijelio je i narod i teritoriju i odredio njihove namjesnike. Zna se ko poimenično kontroliše novčane tokove, ko primorje, ko centralni dio, ko sudstvo, a ko izvršnu vlast: policiju i sudstvo. U takvoj feudalnoj realnosti promovisati demokratiju ravno je autizmu kakvo obilježje dobija i sama Crna Gora. Jaz između proklamovanog i stvarnog stavlja u zapećak realnost a šta drugo je realno osim nametnutog feudalizma. Sve manifestacije koje odražavaju davnu prošlost iznenadile su svakoga pa i vođu koji je kreator feudalizma u Crnoj Gori.

Neko je i Evropu uporedio s onom davnom krstaškom što je rezultat vraćanja vremena unatrag o čemu ne govori niko sa zvaničnih adresa. Mi smo u tom vraćanju pošli još više unazad u istoriju. Iako se istorija vraća kao groteska, ona je danas objektivna realnost s kojom treba računati. Ponašati se autistično u svom svijetu, a ne biti svjestan okruženja u kome čovjek živi stvara „kišne ljude“ od naših analitičara i zagovornika demokratije. Oni ne žive u realnosti, ali žive od fingirane zbilje koju im nameće neko ko ne poznaje prilike u Crnoj Gori. Od gline se ne može praviti tijesto ali može nešto drugo. Potrebno je sagledati realno svijet u kome živimo, dati realnu procjenu pa tek onda djelovati. Mora se prvo poći od aktuelnog trenutka, dati objektivan sud, što znači definisati realne probleme.

Dekadencija svih vrijednosti na Zapadu počela je još sa modernizmom koji je bio usmjeren protiv tradicije, odnosno porodice. Sve što je došlo kasnije u vidu viška demokratije danas predstavlja prijetnju zapadnoj civilizaciji.

U feudalizmu je postojao srednjovjekovni moral za koga se odavno kaže da je prevaziđena kategorija. Pošto u svemiru postoji kosmički moral, to je vrijeme uradilo svoje protiv neprirodnih stremljenja čovječanstva.

Živimo u doba feudalnih latifundija s neograničenom vlašću apsolutiste (gospodara života i smrti), a to još samo njemu nije jasno jer je ušao u nerješiv problem. Zagovarati demokratiju, a primjenjivati autokratiju ravno je „kraljevskoj laži“ u kojoj se guši kleptokratski režim.

Nekrunisani kralj okrenuo se protiv najjače vezivne snage, a to je vjera. Mali broj nevjernika, da ih ne nazovemo ateistima jer i oni imaju moral, stavljajući dnevni interes ispred morala spremni su da proliju krv svog naroda. Ovo nije „arapsko proljeće“, kako ga je nazvao polupismeni književnik dobitnik prestižnih nagrada, već najava za dolazeću jesen i kišno doba koje neumitno teži da ispere svu sramotu i nemoral aktuelne vlasti.

---