Centri za socijalni rad u Crnoj Gori ne brinu na adekvatan način o ugroženim građanima, te svoje obaveze pokušavaju da prebace nevladinim organizacijama koje nemaju ni približno sredstava i zaposlenih kao oni, ocijenila je za „Dan” predsjednik NVO LGBT foruma Progres Bojana Jokić. Ona navodi da smo svjedoci da centri reaguju u situacijama kada neko umre, odnosno kada je već prekasno. Jokićeva kaže da je LGBT forum Progres uspješno vodio i okončao više slučajeva koji su zahtijevali uključenje centara za socijalni rad, ali opšta slika i stanje nijesu takvi da bi se mogli nazvati pozitivnim.
– Imali smo osobu koja je bila tražilac azila u Švedskoj i nakon odbijanja deportovana u Crnu Goru. Naime, tog petka uveče smo dobili poziv iz Centra za socijalni rad Podgorica, od dežurne službenice, koja nas je zvala kako bismo preuzeli slučaj. Službenica je tražila od nas pomoć, jer kako mi je saopštila, oni nijesu imali službeno vozilo kojim bi pošli na aerodrom po štićenika, nijesu imali smještajne jedinice gdje bi ga zbrinuli, kao i da nemaju mogućnosti prije ponedjeljka da upute jednokratnu novčanu pomoć osobi koja je bukvalno u momentu kada je deportovana iz Švedske postala beskućnik. Jedino ono o čemu sam u tom momentu mogla da razmišljam jeste kako pomoći štićeniku, ali nekoliko dana poslije toga nijesam mogla, a da se ne zapitam koja je svrha centara za socijalni rad. Dakle, imaju dežurne službenike u svim jedinicama, ali ti isti službenici jedino što mogu da urade jeste da pozovu nevladine organizacije i da se nadaju da će one preuzeti slučaj. Da li je moguće da civilni sektor ima više kapaciteta od same države? I na kraju krajeva, nerado ovo govorim, ali zašto imamo popunjena radna mjesta sa dežurnim službenicima koji nemaju mogućnost da išta urade. Zar to nije bespotrebno trošenje resursa na plate i osiguranja službenika? – pita se Jokićeva.
Što se opšte populacije tiče, Bojana Jokić kaže da je i tu situacija zabrinjavajuća.
– U protekli mjesec smo imali četiri tragična smrtna slučaja. U sva četiri slučaja radi se o osobama koje su ranjive kategorije i koje su trebalo da budu pod nadzorom centara za socijalni rad, a nijesu bile. Centri za socijalni rad su se tek nakon smrti oglasili kako bi pokušali da skrenu pažnju i bijes naroda sa sebe ili se uopšte nijesu oglašavali. To nas samo dovodi do pitanja, još koliko takvih slučajeva postoji i da li iko brine o njima, kad već državne institucije kojima to treba da bude fokus nemaju kapaciteta ili volje da se brinu o ranjivim kategorijama – istakla je Jokićeva.
Dodala je da se ljudski život i dostojanstvo ne mogu čuvati improvizovanim i privremenim rješenjima, već mora postojati strategija, znanje i kapaciteti kako bi se socijalni slučajevi, nevezano isključivo za LGBTIQ osobe, pozitivno rješavali i tu država sa svim svojim kapacitetima treba da odigra glavnu ulogu, a ne civilni sektor. Ona smatra da LGBT zajednica u Crnoj Gori jača u smislu želje da se suprotstavi nejednakosti i nejednakim tretmanom u više oblasti života, kako profesionalnog tako i privatnog. Jokićeva ističe da se ne zna koliko građana u Crnoj Gori pripada LGBT populaciji, ali da taj broj obično u svijetu varira do 10 odsto od ukupne populacije.
– Imamo kontakt sa više hiljada pripadnika zajednice širom Crne Gore. Sa njima redovno komuniciramo i stavljamo im na raspolaganje svoje usluge. Međunarodno prihvaćena kvota ili prosjek LGBTIQ osoba u datom društvu varira u rangu od pet do10 odsto generalne populacije, te ne vidimo razlog da je situacija drugačija u Crnoj Gori. Kada su u pitanju LGBTIQ osobe koje su se odselile iz Crne Gore usled nemogućnosti da žive normalno i slobodno, LGBT forum Progres raspolaže podacima da je više desetina pripadnika LGBTIQ zajednice otišlo iz Crne Gore zbog nasilja, diskriminacije ili odbacivanja i marginalizacije. Ovakve činjenice se ne smiju ignorisati, jer su upravo one pokazatelj da postoji veliki jaz između donošenja zakonskih rješenja i iskustava samih LGBTIQ osoba na terenu kada je u pitanju implementacija samih zakona – zaključuje Jokićeva.M.S.
Uzalud zakoni kada se ne primjenjuju
Bojana Jokić smatra da je najveća prepreka afirmaciji LGBTIQ osoba u Crnoj Gori nedostatak kvalitetne primjene zakonske regulative, i gotovo potpuno ignorisanje tematike u udžbeničkom sistemu.
– Na primjer, iako je Krivični zakon još prije nekoliko godina dopunjen kako bi obuhvatio djelo počinjeno iz mržnje kao otežavajuću okolnost, do sada ta klasifikacija nikada nije upotrijebljena u slučajevima napada na LGBTQ osobe. Dalje, zakonska zaštita od diskriminacije, koja je zaista sveobuhvatna, izostaje u praksi jer LGBTQ osobe često ne smiju da prijave slučajeve diskriminacije, iz straha od autovanja, dalje diskriminacije, odbacivanja ili nasilja. Kada je obrazovanje u pitanju, unazad nekoliko godina smo se borili da eliminišemo ostatke negativnih praksi u formi diskriminatornih udžbenika. Međutim, ograničen je uspjeh kada je u pitanju kreiranje novih nastavnih sadržaja koji uključuju i samu LGBTIQ tematiku. Na ovaj način, sam diskurs o LGBTIQ tematici se mijenja i postaje kvalitetniji, i na duže staze svakako utiče na smanjenje homofobije i transfobije u Crnoj Gori – zaključila je Jokićeva.