- Piše: Miomir Čolaković
U basni „Orao među kokoškama“ govori se o tome kako je jedan čovjek pronašao orlovsko jaje i zatim ga ostavio u blizini nekog kokošinjca. Jedna od kokošaka je prihvatila to jaje, ležala na njemu i poslije izvjesnog vremena iz njega se izlegao orlić. Ostale kokoške su ga prihvatile kao da je pile i tako se prema njemu ponašale. Orlić je, rastući u toj okolini i uvjerenju da je i on samo jedno pile, radio sve što i ostale kokoške: lepršao krilima, kokodakao, kljucao naokolo hraneći se bubama i glistama.
Jednog dana orlić je, već prilično poodrastao, visoko na nebu ugledao veliku pticu širom raširenih krila. Zapanjen tim prekrasnim prizorom, raspitao se kod starije koke: ,,Ko je to?” ,,To je orao, kralj svih ptica” - odgovorila je kokoška. Orlić je upitao: ,,Mogu li i ja tako letjeti?” Odgovor je bio: ,,Naravno da ne možeš, budalo! Mi smo kokoši, zar to ne znaš? Naša krila nijesu dovoljno velika i jaka da bismo mogli tako letjeti. Orao leti visoko, dok mi, kokoške, pripadamo zemlji!”
Orlić je tužan saslušao objašnjenje starije kokoške, pitajući se zašto se morao roditi kao kokoš, zašto nije i on mogao biti rođen kao orao, zašto i on ne može da se otisne na moćnim vjetrovima promjena i upozna i drugi svijet, ne samo svoje dvorište i svoje jato kokošaka.
Dok je tako razmišljao, duboko je uzdahnuo i nastavio kljucati tražeći bube i gliste. I tako je proživio cijeli svoj vijek.
Istočnjačka filozofija uči da je svijet nastao eksplozijom kosmičkog jajeta i da smo svi mi iskre koje su potekle iz tog jednog Izvora. U svojoj suštini svi smo jedno, i svi smo jedno sa Izvorom, ali se u kosmičkoj igri u kojoj učestvujemo poistovjećujemo sa materijalnim tijelima u koja se zaodijevamo. Na tom evolutivnom putu, težeći da se vratimo svom izvornom domu, idemo iz tijela u tijelo, prikupljajući iskustva i uzdižući stanje svijesti da bi se na njenom vrhuncu jednom odvojena iskra opet stopila sa Izvorom.
Čovjek je evolutivno najrazvijenije biće, samo iz ljudskog tijela se može preći na taj najveći, božanski stepen svijesti. Tragedija je kad se taj veličanstveni potencijal zanemari i dragocjeni dijamant poistovjeti sa komadom beskorisne bižuterije. Kad orao povjeruje da je bespomoćno pile.
Nažalost, to kao da je crnogorska stvarnost. Svijest koja u sebi ima utkanu čežnju koja je vuče ka savršenstvu, ka beskrajnom i neuslovljenom, ka Onome iz čega je potekla, čija je iskra, tu težnju ka čistom i blistavom poistovjećuje s nametnutom sviješću primitivizmom obojenih medija i određenih partijskih, religijskih i društvenih organizacija koje, čast izuzetnim pojedincima, vodi uskogruda, bezsadržajna, bezidejna, plitka svijest koja najveće postignuće nalazi u ostvarenju prizemnog, bilo političkog, religijskog, nacionalnog, a uvijek u sklopu toga i materijalnog interesa. Koja svoju sreću, smisao, ideju, ne nalazi van duhovnog kokošinjca u kojem se nalazi.
Unutrašnja potraga za „nečim višim“, ta sveta pustolovina koja otvara sve šire horizonte ljudskih spoznaja ka stvaranju boljeg, smislenijeg, plodonosnijeg života, ostaje zapretana u tim političkim, religijskim i nacionalnim „kokošinjcima“, čije starješine nas svojim „kokodakanjem“ uvjeravaju da su naša krila introspekcije nalik njihovim, mala i nejaka za dostizanje istinskih ljudskih, božanskih visina.
Poznato je da vlastitu stvarnost oblikujemo izborom načina percipcije i ostvarivanjem interakcije s okolnim svijetom. Izvjesno je da mnoge odluke te vrste često donosimo zahvaljujući uslovljenim reakcijama, prihvaćenim uvjerenjima da smo rođenjem ograničeni isključivo na „kokošinjac“, da moramo živjeti po pravilima i zakonima koji vladaju u njemu.
Zaneseni političkim i religijskim elitama, njihovim objašnjenjima svijeta i pravila po kojima treba da živimo, vrijednosti po kojima treba jedne druge da mjerimo, život provodimo u „kokošinjcima“ njihovih duhovnih i umnih ograničenosti, vjerujući da je ono što nam oni saopštavaju jedina istina o smislu našeg zemaljskog postojanja. Oni, „jednakiji“ među nama jednakima, već trideset godina nas svojim mislima, osjećanjima, sviješću i djelima evolutivno ponižavaju, spuštaju na svoj nivo, čineći junacima basni, satiričnih priča, orvelovskih i drugih, domaćih, manje-više životinjskih, farmi. I nosiocima i podržavaocima tragičnih, zločinačkih, ratničkih feljtona, njihovom voljom i željom, što svjesnom što nesvjesnom, koja izranja iz osjećanja važnosti i moći, od pojedinaca i danas prizivanih.
Koliko juče, u rat su nas vodili pozivajući se na mir, učili nas da druge i drugačije ubijamo pozivajući se na patriotizam, opravdavali rušenja, paljenja i silovanja pozivajući se na humana preseljenja. Ubice, narko-dileri, trgovci oružjem, osvjedočeni lažovi uvezeni i domaći, potkupljeni i ucijenjeni svjedoci i institucionalni činovnici, stubovi su pravde kojom nas usrećuju. I juče i danas, na sve sem sebe i svoj interes oguglali, svim tim nam, njima očigledno najviše dostižućim umnim spekulacijama, pokazuju koliko svjesnim nas smatraju. A da tragedija bude veća, naša zajednička, sve te njihove poziciono-opoziciono-religijske demagoške poštapalice smatramo svetom istinom i vrhuncem ljubavi prema svojoj naciji, svojoj državi, svojoj vjeri... Orao, božanski sin čija duhovna domovina je cijeli svijet, zatvoren u kokošinjcu sklopljenih krila kokodače i kljuca naokolo hraneći se crvima i bubama... Partijskim ideologijama, nacionalnim ostrašćenostima, religijskim fundamentalizmom... Uvjeren da je to jedini način življenja, njegova sudbina...
Kada poričemo ličnu odgovornost i ograničenja koja sebi postavljamo i pripisujemo ih uzrocima koji dolaze spolja, otežavamo postupak osvještenja. Možda je jedan od najvećih izazova koji se postavlja pred čovjeka upravo priznavanje pojedinačne odgovornosti za vlastiti izbor, samim tim i život. Razvoj je nemoguć bez prihvatanja te odgovornosti. Mi jedini možemo odabrati drugačiji smjer. Mi smo ti koji jednom zasvagda moramo reći ne svim tim ostrašćenim, nasilnim, bahatim, bezidejnim, sujetnim, primitivnim, sebičnim demagozima i pokazati im da smo drugačiji od njih, da na život gledamo drugačijim očima, da u sebi nosimo svijet koji se temelji na vjeri u viši smisao života i smrti. Da duh nije moguće sputati unutar granica koje su nam postavili. Sve ih bojkovati jednom zauvijek, ostaviti ih samima sebi, njihovim nazadnim idejama i ograničenjima. „Ubiti“ pile u sebi, srušiti ograde „kokošinjca“ u koji su nas smjestili i svojim viđenjima svijeta i života hranili, oživiti orlovsku, unutrašnju, božansku visinu, raširiti krila svoga duha i letjeti nebom kulturne i duhovne slobode. „Bog nas je stvorio ljudima i traži od nas da to i budemo. Nema takvih vremena u kojima to ne bismo mogli biti i ne bismo bili dužni da to budemo“. Dužni da širimo duhovne horizonte, budimo kapacitete koje u sebi posjedujemo, da umjesto nametnutog partijskog, religijskog, nacionalnog, medijskog, uzmemo duhovni život kao uzor, da sačuvamo ono plemenito, ono najljepše u čovjeku, da živimo život dostojan čovjeka i shvatimo da upoznavanje s drugim kulturama, drugačijom duhovnošću, ne znači izdaju, napuštanje svoje kulture, već njeno obogaćivanje, širenje, produbljivanje. Da je različitost bogatstvo, unutrašnje i spoljašnje, a ne prokletstvo, kako nas decenijama uče.