Piše: Budo Simonović
Kad sam vidio da u nastavku mog reagovanja na feljton Dragana Radevića „Bratoubilački rat (Crna Gora 1941 -1945)” slijedi i njegovo dodatno pojašnjenje oko „uloge Svetozara Vukmanovića Tempa i njegove (ne)upletenosti u likvidaciju njegovog brata dr Luke Vukmanovića” iskreno sam se poradovao jer sam se ponadao da će ta više od 70 godina stara dvoumica konačno dobiti epilog.
Kad sam pročitao i poslednji redak tog prilično konfuznog i nekako zbrdadolisanog teksta, međutim, bio sam razočaran i u ustima mi je ostao bljutav ukus praznine i nedorečenosti, dotle da sam bio u velikoj dilemi da li opšte da nastavljam ovu igru „gluvih telefona” i pridajem značaj ovim, najblaže rečeno neuspjelim i neutemeljenim pokušajima revizije istorije u trenutku kada su ključni akteri i svjedoci sišli i sa istorijske i sa životne scene i više ništa ne mogu da kažu u svoju odbranu niti da komentarišu ta „gromovita” otkrića, navodnu novi dokumentaciju iz nekakvih Udbinih i Ozninih arhiva, čiju adresu i Radević krije u devet jama.
Radević je dobro zaključio da su moje namjere časne, da sam ustao u odbranu dostojanstva i časti mrtvih ljudi, odnosno da se ovim povodom sigurno ne bih ni oglašavao da je Svetozar Vukamnović Tempo kojim slučajem još živ, ili da je barem živ njegov sinovac, profesor dr Čedo Vukmanović, sin popa Luke, čovjek koji je, valjda, bolje od ikoga znao šta mu je bilo sa ocem jer je uz njega bio sve dok su ga poveli na strelište.
Radević mi najprije spočitava da ja svoje tvrdnje temeljim na „jednostranim razgovorima i nagađanjima”, a sam čini to isto. Razlika je ipak bitna, jer sam ja sve najbitnije što sam sada saopštio u svom reagovanju objavio prije bezmalo 24 godine, dakle kada su još u punoj životnoj snazi bili i Tempo i sinovac mu Čedo, ali i nebrojeni drugi svjedoci ovih događaja, i niko ni do danas nije pomjerio nijednu jedinu riječ u toj priči.
Na drugoj strani i ja i svako ko prati ovu „polemiku” možemo samo na riječ da vjerujemo Radeviću da je bilo tako – da je on „kao mlad novinar Borbe, krajem avgusta osamdesetih godina prošlog vijeka” (naglasio B.S.) u vozu Titograd–Beograd upoznao Draginju Dragu Vukmanović, suprugu popa Luke, da je sa njom nadugo i naširoko razgovarao o sudbini njenog muža i da mu je ona tom prilikom, pored ostalog, rekla: „Bila su to zlosrećna vremena, sine. Svetozar niti je smio, niti je mogao spasiti Luku... Jedanput mi je priznao da je ipak bio tamo i da je sve učinio kako bi ga spasio, ali je naređenje bilo da se mora strijeljati (naglasio B.S).”
Da je mladi novinar „Borbe” tada stiskao petlju pa objavio ovu ekskluzivnu, gromovitu tvrdnju supruge popa Luke Vukmanovića, da je još otišao i kod Tempa da ga pita je li tačno to što priča njegova snaha, ovog današnjeg razglabanja i nagađanja o njegovoj ulozi u likvidaciji brata sigurno ne bi ni bilo.
Istini za volju, to bi bio samo još jedan, dodatni kamičak u mozaiku ove nevesele priče, jer je ona, ko hoće pošteno da čita i bez zle namjere da sudi, ispričana u Tempovim „Memoarima”, nebrojenim intervjuima i drugim kazivanjima i naročito u njegovoj knjizi „Moja porodica”, koju je objavio za života i kojoj do danas niko nije ni pokušao prigovoriti.
Sada je lako, ali nije pošteno i moralno, „mrtvom lavu brojiti zube”...
Sjutra: NIJE TEMPO
BIO ĐILASOV KURIR