Piše: Budo Simonović
Dragan Radević u svojim „pojašnjenjima” ponavlja tvrdnju iz feljtona da je general Svetozar Vukmanović Tempo, po nalogu generala Milovana Đilasa, došao u Sloveniju, u Maribor, 19. maja 1945. i generalima Buriću i Vukanoviću prenio Đilasovu naredbu, koju je, navodno, blagoslovio i Tito, da se svih 62 zarobljena sveštenika iz Crne Gore, među njima i Tempov brat, pop Luka, strijeljaju po kratkom postupku.
Pri tom se poziva na „službenu zabelilješku br. 57/73”, koju je navodno napravio „visoki oficir Ozne Momčilo Kragović” (uz napomenu da je ta zabilješka išla „lično na uvid” Đilasu i KOS-u). Izostalo je, međutim, „pojašnjenje” Radevića gdje se to nalazi, na kojoj adresi, taj tajni arhiv Ozne i Udbe, koji je on sada otključao, da li je to, možda, samo Fond dokumenata Ozne i Udbe u Vojno-istorijskom arhivu, a posebno je izostalo objašnjenje ko je Kragović i da li je taj njegov „izvještaj” prošao kroz sito naučne, stručno-istorijske analize i provjere.
Bez te neophodne naučne „aparature”, to je ipak istorija „rekla kazala”, tim više što u toj priči postoji toliko „rupa” i nelogičnosti koje će i laik lako zapaziti. Jer, recimo, Radević, pozivajući se na Kragovića, tvrdi da je Đilas „u strogo povjerljivoj depeši br. 95-5/45 od 7. maja 1945. godine naredio komandantima crnogorskih jedinica u Sloveniji da se svi strijeljani iz Crne Gore popisuju sa osnovnim podacima, datumom i mjestom strijeljanja. To je svakodnevno činjeno i uveče slato generalu Đilasu u Beograd, sa naznakom 'za ličnu upotrebu' ” (naglasio B.S).
Ako je ta naredba zaista otišla 7. maja 1945, ako su izvještaji o strijeljanjima svako veče ( ne znam samo kako: teleksom, faksom, možda internetom!?) stizali Đilasu na sto, nije jasno zašto je onda „general Đilas” dvanaest dana kasnije poslao u Sloveniju „generala Vukmanovića”, u tom trenutku načelnika Političke uprave u Armiji i šefa KOS-a? Besmislica je, naravno, tim veća ako se zna da su, po svim dosad poznatim podacima – a to je, pored ostalih, prije sedam godina do detalja razjasnio i Savo Gregović u svojoj reprezentativnoj knjizi „Pucaj, rat je završen”, sva masovna strijeljanja zarobljenih četnika u Sloveniji 1945. godine bila završena najdalje do 18. maja, pa i strijeljanje sveštenka i popa Luke Vukmanovića među njima. Uz to, zar je prirodno da je Tempo, načelnik Političk uprave Armije i nesumnjivo drugi čovjek Revolucije, odmah do Tita, mogao biti kurir Milovana Đilasa, čovjeka čije su ratne zasluge daleko manje, a grehovi neuporedivo veći od Tempovih.
Nije sporno da je mitropolit Joanikije Lipovac izdvojen iz te grupe sveštenika i sproveden iz Slovenije za Beograd, a odatle u Aranđelovac, gdje je nešto kasnije i strijeljan, ali je skaradna besmislica tvrdnja Radevića, opet uz poziv na depešu famoznog „visokog oficira” Ozne Kragovića, da je, po naređenju „generala Đilasa” mitropolita sprovodio general Vukmaović, da su usput (valjda na kafu?!) svraćali i u Zagreb kod generala Peka Dapčevića, te da su ih potom na topčiderkoj železničkoj stanici sačekali lično general Milovan Đilas i pukovnik Vasilije Čile Kovačević.
Ovdje nedostaju samo tvrdnje nekih „novoistoričara” da je u društvu mitropolita Joanikija tada bio i pop Luka Vukmaović, odnosno da je njega na gubilište pod Bukuljom lično sprovodio brat Tempo, da je Đilas imao običaj da za vrijeme tamnovanja mitropolita Joanikija u Aranđelovcu, bar dvared sedmično skokne iz Beograda do Aranđelovca da išamara, počupa za bradu i malo zlostavlja okovanog poglavara Mitropolije crnogorsko-primorske, kojemu je, kako tvrde ti „istoričari”, pomenuti Čile Kovačević, umjesto pričesti, pred strijeljanje donio putir svježe krvi pobijenih četnika!
Umjesto toga, barem smo saznali da nije ni nabijen na kolac ni rastrgnut kolima, što su, kako tvrde ti, „novorevizori istorije”, komunistički dželati često radili sa svojim protivnicima. Radević otkriva da je u mitropolita Joanikija „pucao poručnik Pavle Baljević, predratni nesvršeni student iz Nikšića.
Sjutra: ČEDO VUKMANOVIĆ:
TO JE LAŽ!