Piše: Ilija R. Miljanić
Prokletstvo, ujdurma, zauzdavanje pametara, nadvila se vladavina „đaola“ u kontinuitetu dvadesetog vijeka od kojeg pukoše i duša i tijelo. Ovo posrnuće, opjanilo i „maleni Montenegro”, gdje ne pomažu ni pregaoci vječnog poimanja koji su zborili i tvorili od „lune do vebe“ , divne stihove iz ,,Gorskog vijenca'' i narodnog pletiva od Kosovskog boja i Karađorđevog pregnuća kojem se i čuveni vojskovođa Napoleon Bonaparta divio. Nekada je bio ponos biti Crnogorac zlatorodne dinastije Petrovića, a današnji ,,montenegrin'' je ispucala trska u močvari bez kapi vode. Posrnuća, zahvatila većinu porodica koje ni „kukurijek“ spasiti ne može. Upravo se Montenegrija prevrće u pokušajima vazdizanja, ali „kosovski božuri“ ne daju mira, dok vladika Danilo silno leleče na sumornom mramoru Orlovog krša i pokazuje vladaocu Montenegra da prestane sa posrnućima koja nemaju lijeka već vječnog zastiđa i leleka. Odar Svetog Petra Cetinjskog kod „bastilje mozgova“ obrnuli prema Rimskom trgu i tako izvrnuli vječnu zapovijest svetitelja: „Crnogorci, vjerujte u Boga i Rusiju“. Vladalac Montenegra sa „sitnom poslugom“ otpliva do Svete stolice i poljubi prsten kardinala s plesom britanske kraljevske lože... Evo dođe vrijeme da se rodiše „izanđale duše“ s bogohulstvom, koje odskaču od Vitlejema, sa suzama od Atonske gore do Vaseljene. Nema više tajne zvonjave, koja je u svakom trenutku stvarala simfoniju vječne pravoslavne veze istočnog tkanja i pletiva.
Engleska loža se vraća ponovo na 1924. godinu i ranija vremena, kominterska samoubistvena vremena pravoslavlja, od kojeg takozvani, Gornji dom- Dom lordova, danonoćno planira monstruozne planove koji su pogubniji od austrougarskih i njemačkih aspiracija. Ista ta loža je instalirala neuništivog Tita za srpski narod, koji je sa saradnicima spržio pravoslavni rod na prostoru eks Jugoslavije. Prisjetimo se samo šta je sve osmislio tadašnji Crnogorac Milovan Đilas, prvi Titov poslušnik, i na kraju ga Srbi sahraniše u Beogradu u Aleji velikana... Srpski dragulj deseterca Radovan Bećirović reče: ,,A Engleska bezdušnica teška, nehće Crnoj da pomože Gori, i to kad je bilo biti ili ne biti, samo muvlja pamet se može nadati u kraljevsku ložu Londona, koja drži otrovnu strijelu za sve one koji nijesu posrnuli do „puzofilije“ sa trajnim oboljenjem „malenog guštera“ od zmijskog otrova''.
Potražimo dozvolu od vječnih Crnogoraca da ponovimo sledeće: osmanlijsko osvajanje je „maleno“, austrougarsko i njemačko krvoločno, dok je brodolom poslednjih 27 ljeta, bezumlje od kojeg svi slavni pregaoci utonuše, dok tužbalice od Lovćena do Durmitora nariču bez prestanka.
Još poneko – lakopuzeći, umišlja da je živ, a u praksi je neživ, jer mu je pred očima sve crnje od crnjega: đavoli zavladaše, tužioci zacrniše, vladalac pomračio, a poslušnici prosutog mozga s više crnih palica u rukama biju i prebijaju, udri muški da niko ne pretekne!
Evo se i sudovi više ništa ne pitaju, dobili primat međunarodni planeri, a domaći da posmatraju kao ptice selice, zaista okupacija Montenegra. Neki ne smješe pročitati naredbu u kabinetu, već tumaraju po hodnicima i usmeno šapuću i razmatraju naredbu kapitulacije domaćih sudova i vjerovatno čekaju Tupanjanin Novaka da im kroz narodni basnoslov prevede snove sudskog partnerstva za mir u mraku Montenegrije. Banjskom padiši i dukljaninu nove latinogorice to neće biti preteško, možda se izvrne na leđa s nova tri azbučna slova od kojih se i neznaveni stide.
Knjaz Danilo na Orlovom kršu ne dava svijetle zrake, vladika Rade spalio ,,Gorski vijenac'' – Bibliju našega roda s posvetom vječnom voždu Karađorđu. Slavni pjesnik i vladika Rade Tomov Njegoš u memli mramorne katedrale crvenog Hrvata Meštrovića, Tita, Moše, Veljka, Đilasa, Jove i druge klijantele sa Kamen gore plače raširenih ruku i zove svoju majku da ga okrijepi lovćenskom vodicom i konačno mu vlastodržci ispune zavjet vječne zublje. Oburdale, kolijevke majčinog mlijeka čekaju vaskrsnuće i da konačno opet vrh Lovćena zakiti prelijepa kapela u kojoj će vladika Rade da vječno tvori i zbori uz strune gusalah, kano nekada i da danoćno recituje: ,,Gorski vijenac'', ,,Luču'', ,,Srpsko ogledalo'', sve dok posrnuće kod Crnogoraca ne izliječi mlijekom kosovskog zavjeta i nebeske Rusije. Tako će Srbi sa Nemanjine obale, Skadra na Bojani, cijele Šumadije, svih krajina i rodnog nam Kosova, isplesti od nesalomivog vitkog pruća od sibirskih breza vijenac vječne braće koji najviše vole sebe, ali i ne mrze druge. Putevi ludosti i bestidnog interesa će se oburdati zajedno sa ništavilom bezumlja i posrnuća i konačno će Svetosavlje nadvladati vrijeme đavolskih društvenih mreža od kojih se čovjekova glava raspolućuje u taštine povampirenja s ishodom neizlečive anemije.
Na kraju opet stihovi vladike Rada: Šta je čovjek, a mora biti čovjek; Tvarca jedna koju zemlja vara; Ime česno zaslužili na njoj; On je ima rašta polaziti''.