Svijet u kojem danas živimo čini nas povezanijim s drugim ljudima i drugim organizacijama i asocijacijama, nego što je to ranije bio slučaj. Efekti globalizacije su, svakako, ovakvo stanje primarno produkovali. Toga sindikati moraju biti svjesni, jer globalna perspektiva otkriva činjenicu da, ukoliko savremenost i tradiciju ne stimulišemo, postupci izgradnje buduće sindikalne misije mogu imati posledice, po nas same, a i po druge – zaposlene.
Mada se globalizacija često povezuje s promjenama u okviru velikih sistema, poput tržišta i proizvodnje, ona se osjeća i na sindikalnoj sceni, i ne postoji tamo negdje van života pojedinaca i sindikalnih struktura. Stoga i ne čudi ako se kaže da je globalizacija izazvala ili, najblaže rečeno, najavila transformaciju istovremeno u oblasti rada i u oblasti sindikalnog djelovanja i organizovanja. Opštepoznato je da je globalizacija s novom tehnologijom proizvodnje ostavila veći broj radnika bez posla i bez vještina neophodnih za ulazak u novu tehnologiju rada i znanja.
Stoga se mnoge organizacije, pa i sindikati, nalaze pred izazovima i mogućnostima za koje su „stare organizacione šeme“ i procedure djelovanja, donekle, zastarele i irelevantne. Čitav spektar osnovnih zadataka, kao što su komuniciranje s poslodavcima, socijalni dijalog i kolektivno pregovaranje, donekle se mijenjaju, ako ne i u potpunosti, zahvaljujući „novoj tehnologiji“ koja produkuje nove „oblike korporacija“, i time nameće i novi sistem kolektivnog pregovaranja. Organizacije sindikata moraju da budu svjesne da nove „mega finansijske“ i druge proizvodne korporacije bivaju locirane na drugim prostorima. To sve nameće potrebu da sindikat 21. vijeka sebe mora shvatiti kao postmodernu organizaciju.
Ako želimo, a to moramo, da sindikat ‘’profilišemo’’ kao modernu organizaciju koja igra važnu ulogu u društvenom životu, onda ga moramo definisati kao udruživanje zaposlenih zbog ostvarivanja određenih ciljeva, čija organizovanost mora imati odlike koje utiču na njeno uspješno funkcionalno djelovanje. Dakle, slijedi neminovno unapređenje socijalnog dijaloga i kolektivnog pregovaranja, odnosno razvijanje sopstvenog sistema radnih odnosa i socijalnog dijaloga, kao i jačanje potencijala političkog i finansijskog organizovanja, znajući da je uspjeh „najkompleksnija ideja“ od koje zavisi snaga sindikalne organizacije. Vrijednosti sindikata, kao što su solidarnost i zajedničko djelovanje, i danas su moderne i neophodne, samo što ih moramo iznova definisati u svijetlu novih okolnosti. Neophodno je principe sindikalnog rada praktično prilagoditi okolnostima koje vladaju u sopstvenoj državi i regionu i učiniti ih korisnim za postojeće okruženje. To je moguće sprovesti samo iznutra, pri čemu ideje koje dolaze spolja mogu da pomognu samo ukoliko nemaju za cilj prosto kopiranje nekog modela.
Sadašnje vrijeme zahtijeva više samoinicijative i sadržajnih aktivnosti u političkim diskusijama, s više kompetentnosti sindikalne organizacije. Kompetentnost i prodornost, tj. sposobnost da se nametnu i izbore za svoje interese čini stubove-oslonce kreiranja budućnosti sindikalnog pokreta, uz oslanjanje na izvornu sindikalnu tradiciju. Kreiranje budućnosti znači stvaranje ambijenta da svaki zaposleni treba da ima pravo na zaštitu demokratskog sindikata, i da postane njegov član. Savremeni sindikati znaju da samo eksperti stvaraju kompetentnost, kako iznutra tako i izvana. Stoga trenutak nalaže što veće prisustvo sindikata u svim oblastima, a posebno evropskog sistema radnih odnosa s posebnom pažnjom osavremenjivanja socijalnog dijaloga i kolektivnog pregovaranja.
Čini nam se da socijalni dijalog treba da u budućnosti funkcioniše tako da utiče na stavove učesnika, da promoviše prijateljstvo, povjerenje, poštovanje i saradnju. To je proces stalne interakcije između socijalnih partnera. Podjednako vrednujući subjektivni (profit) i objektivni kapital (radnu snagu).
Kolektivno pregovaranje treba da funkcioniše kao institut radi rješavanja sukoba interesa, vezano za problematična pitanja. To je proces pregovora kojim se stiže do kolektivnih ugovora, a koji može dovesti do kompromisa koji odražavaju pregovaračku moć učesnika. Jedino se tako postiže ravnoteža interesa.
I, na kraju, da kažemo da se kreiranje sindikalne budućnosti vidi jedino kao sindikat koji želi reforme, koji je nezavistan, koji ima egzistencijalne ciljeve i misiju pridobijanja ljudi. Nadalje, to treba da bude sindikat čijim odlukama je prethodio demokratski postupak, čiji rad prati transparentnost i efikasnost, čija je prisutnost najbolji put do čovjeka, dakle sindikat usred društva. Sindikat trećeg milenijuma treba da karakteriše rad bez rizika po njega, koji će pri svakom izazovu imati mjeru taktičnosti, ne zapostavljajući klasične sindikalne akcije. To bi bio sindikat 21. vijeka, utemeljen na novoj organizovanosti, bez ‘’birokratskog ritualizma’’ i ‘’kabinetskog načina odlučivanja’’ iza „trajnih zavjesa“.
(Autor je predsjednik
Sindikata finansijskih
organizacija Crne Gore)
Piše: Krsto J. Pejović