U sjedištu Nobelovog komiteta u Oslu već se nalazi 276 predloga za najprestižniju – ili onu o kojoj se najviše raspravlja – od pet nagrada koje je svojim testamentom čovječanstvu zavještao švedski industrijalac iz 19. vijeka Alfred Nobel (1883– 1896.). Spisak nominovanih se ne objavljuje, ali se neka od imena koja su na njemu ipak znaju: papa Franja i Edvard Snouden su najpozatiji pojedinci, dok se među institucijama navodi da je predložena i „Novaja gazeta”, ruske novine koje su kritične prema Putinu.
Ko će od 276 ovogodišnjih kandidata (nije rekord: lani ih je bilo 278), među kojima je 227 ličnosti i 49 organizacija, dobiti ovu počast (koja u novcu iznosi milion i po dolara) znaće se tek u oktobru. A u međuvremenu, Norveški komitet je u žiži publiciteta sasvim druge vrste.
„Puč u Oslu”, jedan je od mnogih naslova koji su prošle nedjelje skrenuli pažnju na događaj u petočlanom tijelu koje imenuje norveški parlament. Njegov predsjednik (od 1. januara 2009.) Torborn Jagland, nije reizabran 3. marta, kada se o tome odlučivalo, što se desilo po prvi put. Ostao je član komiteta, kome je sada na čelu njegova dojučerašnja zamjenica Kusi Kulman Fibe.
Kao i obično u ovakvim prilikama, odlazeći predsjednik je dobio pohvale za svoj rad. Razlozi zašto nije ostao čelnik nisu iznijeti, pa zato mogu da budu samo predmet analiza i nagađanja. To ne znači da će Jagland (64), bivši premijer i bivši šef norveške diplomatije, biti manje zaposlen: on je i istaknuti funkcioner EU – generalni je sekretar Savjeta Evrope, takođe od 2009.
Članove Nobelovog komiteta za mir bira norveški parlament, što znači da njegov sastav oslikava partijski odnos snaga. Lijevo krilo norveške politike, Laburistička partija, izgubila je 2013. na izborima, pa ju je na vlasti zamijenila koalicija na čelu sa konzervativcima, čiji su prioriteti, naravno drugačiji.
Među tim prioritetima je i popravljanje odnosa s Kinom, u čemu se traži jedno od objašnjenja za promjenu na čelu Nobelovog komiteta. Pod predsjedavanjem Jaglanda, nagrada za mir je 2010. dodijeljena Lju Sjaobou, kineskom političkom disidentu, „za doprinos borbi za ljudska prava u Kini”.
To je, naravno, Peking dirnulo u osjetljiv živac, ta odluka je tamo proglašena „farsom” i dovedena u vezu sa norveškom spoljnom politikom. U znak protesta, povučen je kineski ambasador iz Osla, ukinut bezvizni režim i zabranjen uvoz lososa, značajnog izvoznog artikla Norveške.
Zvanično, Kina nije impresionirana smjenom Torborna Jaglanda, niti joj nešto znači što je njegova naslednica bivša liderka Konzervativne partije. Ona je, naime, izjavila da je 2010. bila među onima koji su zdušno glasali da nagradu dobije Lju Sjaobo. A sem toga, vlada u Oslu je načinila veći ustupak Pekingu kada je prošle godine ignorisala posjetu Dalaj Lame.
Možda je, međutim, nagrada kineskom disidentu bila samo kap koja je prelila čašu kad je riječ o Jaglandu, protiv čijeg reizbora su glasala tri člana komiteta koji potiču iz današnje vladajuće koalicije. Njemu se knjiži i jedna od najosporavanijih mirovnih nagrada, ona koja je 2009. ”akontaciono” dodijeljena američkom predsjedniku Baraku Obami, samo na osnovu njegovih govora i programa, koji su, istina, zvučali obećavajuće, ali su i danas, šest godina kasnije, daleko od toga da budu ostvareni.
Jagland je predsjedavao i kada je Komitet 2012. nagradu dodijelio Evropskoj uniji, ”zbog zasluga u unapređenju mira, pomirenja i zaštite demokratije i ljudskih prava u proteklih šezdeset godina”, u momentu kada je prolazila kroz tešku ekonomsku, pa i političku krizu. Ništa manje kontrovezan bio je i izbor iz 2013. – Organizacija za zabranu hemijskog naoružanja, ”zbog velikog zalaganja” za njegovo uništenje.
Mora se, međutim, pomenuti da su na slična, pa i veća, osporavanja nailazile nagrade za mir koje su dodjeljivali Komiteti za mir u čitavoj istoriji ove nagrade, prvi put dodijeljene 1901. (dobitnici su tada bili Žan Anri Dinan iz Švajcarske, osnivač Crvenog krsta i začetnik Ženevske konvencije i Frederi Pasi, osnivač Francuskog društva za arbitražu među nacijama).
Prva kontroverza je izbila već 1906. godine kada je laureat postao američki predsjednik Teodor Ruzvelt, a najviše polemika bilo je 1973., kada je Nobela za mir, zajedno sa vijetnamskim liderom Le Duk Toom, dobio Henri Kisindžer, u tom momentu šef američke diplomatije. Podsjetimo, među nagrađenima su bili i lider PLO Jaser Arafat i bivši potpredsjednik SAD Al Gor.
Da li će posle ”puča u Oslu” Nobelov komitet biti ”pitomiji” i da le je sve u stvari bura u čaši vode, vidjeće se na jesen.
(Autor je bivši glavni i
odgovorni urednik „Politike’’)