Srbija je dobila vladu u sjenci. Šanse te vlade su, po svemu sudeći, manje nego mogućnost demokratske opozicije u Crnoj Gori da obori autoritarni Đukanovićev režim. Ugled i uticaj „vlade u sjenci“, koju je prije nekoliko dana najavio predsjednik Demokratske stranke Bojan Pajtić, mnogo su manji od onog koji već unaprijed ima najavljena prelazna vlada Crne Gore.
Demokratska stranka je ovih dana proslavila četvrt vijeka postojanja. Za to vrijeme ova politička organizacija prošla je buran i čudnovat razvoj. Nastala kao jedina autentična naslednica Demokratske stranke iz vremena jugoslovenske monarhije. Stranke koja je u sebi, pak, sabrala cjelokupnu neradikalsku tradiciju iz vremena srpske novovjekovne demokratije – liberalsku, naprednjačku, ‘’samostalsku’’, ‘’nacionalsku’’... U stranci su se, međutim, pored starih protivnika komunističkog režima - liberala i patriota, kakvi su bili Borislav Pekić, Nikola Milošević, Kosta Čavoški, okupili i sledbenici reformskih komunističkih struja... Ovi drugi, na čelu sa Dragoljubom Mićunovićem, od početka su prevladali. Prvih godina uglavnom neutralni između socijalističkog režima i nacionalističke opozicije, u vrijeme Đinđićevog stranačkog trijumfa 1993. za cilj su imali da stupe u socijalističku vladu i režim izmijene iznutra i odozgo... Tek tri godine poslije ovog neuspjeha stranka je u savezu sa ostalom opozicijom pobijedila na lokalnim izborima, a Đinđić je postao prvi demokratski gradonačelnik Beograda od 1941. godine. Uskoro su režim i pohlepa saveznika podijelili demokratsku koaliciju i DS se našao u statusu vanparlamentarne stranke. Preživio je bombardovanje i javno ostrakovanje od strane režima i njegove propagande. Iako nepopularan, DS je bio najorganizovanija opoziciona stranka u Srbiji. Po logici stvari, postao je temelj pobjedničke koalicije DOS. Đinđić je postao prvi reformski premijer. Njegova vlada donijela je mnoge dobre odluke, ali je bila kabinet kompromisa. U sebičnoj i, danas vidimo, nenačelnoj borbi unutar DOS-a sama je postepeno destabilizovana i kompromitovana. Posle Đinđićeve pogibije, DS je prvi put istinski preuzela vlast, ali se njena oligarhija tako nepromišljeno i pohlepno zacarila da je do kraja godine propala na izborima. Unutrašnja snaga DS-a dokazana je kada je najperspektivniji političar stranke Boris Tadić izabran za nosioca liste i potom za njenog predsjednika. Za samo pola godine stranka se vratila na vlast njegovim izborom za predsjednika države. Ipak, trebalo je tri godine da uđe u vladu. Takvu odluku rukovodilo je uvjerenje o većem značaju od onog koji bi stranka imala da je ušla u vladu prema lošim izbornim rezultatima iz 2003., ali i potreba da izbjegne odgovornost za očekivani neuspjeh popularne, a dokazano neuspješne politike očuvanja suvereniteta na Kosovu i zajedničke države... U toj igri DS je pobijedila uz pomoć SAD i EU. Ipak, vlada DS od 2008. do 2012. suočila se s brojnim teškoćama. Neke od njih su bile objektivne i očekivane, mada su je iznenadile – Svjetska ekonomska kriza i konačno otimanje sjevernog Kosova. Neke su, pak, bile subjektivne - bezidejnost, nedostatak svakog programa, „evromanija“, korumiranost, partizanstvo... Takva stranka i njen samozaljubljeni vođa omogućili su da najštetnija politička stranka u istoriji srpskog naroda – Srpska radikalna – mirno promijeni kožu i za samo nekoliko godina uspije da ih pobijedi i politički marginalizuje. Od 2012. do danas DS je sa 25 odsto podrške pala na istorijski minimum, kakav nije imala ni za vrijeme napada NATO-a na Srbiju. Danas se istraživači javnog mnjenja bore oko toga da li da joj u svojim prognozama pripišu 2,5 ili 7,5 odsto narodne podrške. Tokom proteklih godina DS je lutao. Nisu smjeli da kritikuju vladin program, budući da ga ni sami nemaju. Korupciju nisu mogli da kritikuju, jer su ih opterećivali vlastiti nezakoniti repovi i unutrašnji sporovi. Na čelu stranke smijenila su se trojica predsjednika. Sadašnji, Bojan Pajtić, stranku je umirio i demobilisao. Posvetio se Aladi AP Vojvodine, gdje nije tajna da je zaštićen od SAD i SR Njemačke i gdje bi uskoro mogao da započne nedemokratsko otcjepljenje po crnogorskom modelu. U odnosu na Tadića i Đilasa, njegove prethodnike, Pajtić gotovo i da nije napadan od vladajućih medija. To govori o zaštiti koju uživa, a izuzetak je jedino kada Pajtić nastupi kao političar na nacionalnom nivou. Sada je predstavio vladu u sjenci. Vlada u sjenci ima 15 ministarstava, kaže bila bi jeftinija od republičke, ali ne spominje da li bi radila slabo kao što rade Vlada ili Skupština AP Vojvodine? U vladi u sjenci Demokratske stranke sve su poznata stranačka lica, pomiješana sa nekoliko anonimusa i medijski atraktivnom, ali administrativni neiskusnom sportistkinjom Nađom Higl i ministarkom kulture Jelenom Balašević - poznatijom po tome čija je kćerka nego po tome šta je kao profesorka književnosti ili rediteljka, u svojstvu savjetnice u vladi APV, učinila za zaštitu životne sredine...
Demokratska stranka će vjerovatno opstati. U nekoj budućoj koaliciji doći će ponovo do uticaja i vjerovatno vlasti, čak i ako Bojan Pajtić od SR Njemačke dobije republiku ili nezavisnost za svoj prečanski feud. DS je sudbina prepoznatljivog dijela srednjeg i višeg sloja Srba iz Srbije. Dosadan, blijed, neuvjerljiv, prepotentan... DS je takav zato što je takav njegov tipičan birač. Ipak, vlada u sjenci jedan je od velikih političkih, a možda čak i marketinških promašaja.
(Autor je istoričar i
docent na Filozofskom
fakultetu u Beogradu)
Piše: Čedomir Antić