Sva je stvar u tome - da li pisac ima neku svoju formulu ili nema? I, ako je ima, kakvu i koliku moć ima?
Danas je čovjek već naučio da riječ „moć“ značenjski povezuje sa vlašću ili novcem. A „moć“ u jeziku kao da je odgurnuta u mitološki prostor. To jest, opet po nekoj ubrzanoj degradaciji temeljnog smisla - u prostor, fikcije.
Prošle godine, negdje u ovo doba, boraveći u Moskvi, došla mi je vijest da se upokojio pjesnik Momir Vojvodić. Priznajem, ta me vijest „drmnula“ više nego što sam očekivao od sebe. Ali, kao unutrašnji protivudar odmah sam začuo romor njegovog jezika, usmenog, britkog, poslovičnog, nezaustavljivog. Kao da je počela da teče Morača pored mene, zasuta Momirovim kažama. Čuju se njegovi stihovi, povici, uzvici, okreti, smijeh, grohot, kojim sam sebe ohrabruje, uz prijetnje nekom zemnom lažibogu, koga hitno treba detronisati, jer u narodu sije laži i utvare.
Pomislim, ovo je dobar znak za Momirovu dušu, jer on je sada ostavio pero i hartiju, smirio se zauvijek, ali, njegov jezik i duša su ustali. Njih smrt nije usmrtila.
Kaže mi se – Momir je bio došao do neke svoje formule (pjesničkog) jezika, koja sad sama od sebe proizvodi novi govor, nove bravurozne okrete i paradokse.
S druge strane, kaže mi glas – Momir je znao da priča, i kada se nema šta pričati. To je već neugodno upozorenje, i pokušavam da se izbavim od sumnji. Pa kažem - on je imao šta da priča, i kada drugi nijesu imali šta da pričaju. Ali, kad sumnja hoće do dna da zagorča, kaže mi se - pričao je i kad nije imao šta da kaže?
Već bi imali razloga da u pomoć pozovemo Hajdegera i njegove paradokse o nečemu i ničemu. Zašto je sad „nešto“, a ne „ništa“ pita se Mislilac, kada će to „nešto“, već sjutra biti „ništa“? Može li da nas spasi „nešto“ od „ništa“? Nije daleko Hajdeger od naše narodne mudrosti, i onih bistrouma koji su procjenjivali - ima li u tom govoru „nešto“, ili samo masla jezikom, a nema šta da kaže. No opet da se vratimo Momiru, kao nasledniku narodnog bistrouma i verbalnih eksplozija. On je očito umio da proizvodi „nešto“ (stihove, priču), i kad nije bilo stvarnih podsticaja (raloga) za to. Ali, mogao je da „proizvodi“ i kada nije bilo vidnih razloga za to, jer se negdje, nekako, i donekle, uhvatio za onaj Razlog koji uvijek ima razloge.
Eto, otuda njegov govor koji ne prestaje, jer ne prestaju razlozi riječi, i kada ovdje sve izgubi razloge. Osjećao je da njegov narod gubi razloge za postojanje, jer gube temelj, i Lovćen, i Kosovo, zato je i njegova hipertrofirana rečitost, najčešće pričana nikom, bila neka odbrana od praznine, koja je narastala kao Prokletije.
U niskoj duhovnoj stvarnosti svog naroda, zidajući među vuka manitoga Kosovom i Lovćenom, prepoznavao je sebe jedino u Kosovcu Jovanu. Zidao je pjesničke zidanice po jednom kalupu, misleći da sam kalup može da održi pjesmu i pjesnika? Ali, umio je Momir, dok je još bio pun snage i čuda, da i kalupe raskalupi, i pogleda unutra, u sami izvor pjesme, odakle, ne samo riječi, nego vječita duša progledava.Takva mu je pjesma, „Grešnica Jelica“, koja više govori o duši, nego svo kanonizovano mudroslovlje: ‘’U trnjište ovo zvano Čakli; Od crkve su ovaj grob odmakli; Da je dalje od groblja grešnica; Jaglikina lijepa Jelica; Skinuše je jedne zore rane; Sa višnjeve rascvjetale grane; U zemlju je tajnu odnijela; Sa kojim je momkom zanijela; Kolika je grešnica Jelica; Iz groba joj niče ljubičica; Zaludu sam vikao na popa; da je časno u oltar ukopa Anđeo je – breknu mi pop Mika; Pa neka je dalje od grešnika’’.
(Autor je književnik)
Piše: Milutin MIĆOVIĆ