Poznati pisac
Srđan Tešin, svojim romanima, antologijama, a naročito zbirkama kratkih priča ne prestaje da oduševljava ljubitelje književnosti širom našeg govornog područja. Studirao je filozofiju i komunikologiju, a diplomirao na poetici kratke priče. Autor je jedanaest knjiga i priređivač šest antologija kratkih priča. Važniji naslovi: „Antologija najboljih naslova”, „Kroz pustinju i prašinu”, „Kuvarove kletve i druge gadosti”, „Ispod crte”, „Priče s Marsa” i „Gori gori gori”. Dobitnik je nagrade „Borislav Pekić”, Nagrade Društva književnika Vojvodine za knjigu godine i Medalje kulture za multikulturalnost i interkulturalnost Zavoda za kulturu Vojvodine. Proza mu je prevođena na desetak evropskih jezika. Zastupljen je u domaćim i inostranim antologijama i izborima iz srpske savremene književnosti. Njegova priča „Where Is Grandma, Where Do You Think She Hides?”, iz zbirke „Priče s Marsa”, uvrštena je u Antologiju najbolje evropske priče američko-englesko-irskog izdavača „Dalkey Archive Press”. Član je Srpskog PEN centra.
Tešin za „Dan” govori o najnovijim ostvarenjima, kratkoj priči, situaciji u književnosti, tretmanu pisca...
â˘â
Nedavno je na engleskom objavljena tematska antologija savremene srpske priče „Starost”, koju ste sa Davidom Albaharijem priredili prije nekoliko godina. Zašto baš starost? Kada pisac postaje star?– David i ja smo svojevremeno, u jednoj intimnoj prepisci, došli do zaključka da je u srpskoj književnosti tema starosti slabo obrađivana. To nas je motivisalo da pozovemo dvadeset jednog pisca različitih generacija i da ih zamolimo da napišu priču o starosti i o tome kako oni starost vide. Pokazalo se da ih je tema starosti duboko inspirisala, te su napisali zanimljive, uzbudljive, vesele, mudre i provokativne priče o starosti. Uspjeh ovog projekta krunisan je i prevodom antologije na engleski jezik. Tema starosti je izazovna jer spada u kategoriju onih koje su, na neki način, tabuizirane, jer su stari ljudi često u društvu marginalizovani, a problem starosti stereotipiziran. Pisci, kao i svi drugi ljudi, stare, ali to se ne odnosi nužno i na njihovo djelo. Neki vremešni autori, činjenica je, pišu sa više mladalačkog duha i životnog poleta, od pisaca najmlađe generacije, koji često ne umiju da izađu iz začaranog kruga samosažaljenja i pesimizma. Pisci nemaju rok trajanja.
â˘â
Kuda ide kratka priča danas?– Na ovo pitanje nije lako odgovoriti iz prostog razloga što je kratka priča najvitalniji i najdinamičniji književni žanr. Do prije nekoliko godina nijesu postojale sms ili tviter priče, a danas one zauzimaju legitimno mjesto u književno-naučnim proučavanjima. Dakle, s jedne strane, kratka priča će zavisiti od tehnološkog razvoja, evolucije društvenih mreža i interneta kao mjesta rađanja novih poetika. S druge strane, kratka priča će neminovno, kao novi narativni oblik, kombinovati različite književne žanrove, tako da će dolaziti i sa granica prozne fikcije i sa granica nefikcionalne proze i podrazumijevaće kombinaciju likovnog i pisanog medija, intertekstualnost, intermedijalnost i interdisciplinarnost. Priča će se, osim u tradicionalno shvaćenoj formi, pisati i kao patchwork, fanfiction, mash-up, crossover, hiper, super, cyber, trance, alt, beyond, cut and paste i rewriting tekstualni proizvod i čitaoci na to moraju biti spremni.
â˘â
Priredili ste nekoliko antologija koje su naišle na izuzetan prijem čitalačke publike. Šta je ključno za uspješnu antologiju i koliko je posao antologičara zahtjevan? Gdje se kriju „opasnosti antologija”?– Moja je intencija da priređujem autorske antologije, tako da stoje rame uz rame s mojim autorskim knjigama. Zbog toga su moje antologije, ili je bolje manje pretenciozno reći – panorame, uvijek tematske i opremljene originalnim predgovorom u kome objašnjavam motive i postupke kojima sam se kao priređivač rukovodio. Nije, naravno, isto priređivati antologiju koju će činiti namjenski napisane priče ili panoramu svjetske kratke priče koja će zavisiti od dobrog prevoda i prevodilačkih interesovanja. Ja ne pravim kanonske antologije kratke priče kakva je recimo bila kultna antologija „Nova srpska pripovetka” Ljubiše Jeremića koja je promovisala nove generacije pripovjedača i nove pripovjedne poetike. Tematske antologije koje ja priređujem za cilj imaju da odgovore na neke neuralgične teme koje potresaju društvo u kome živimo, pa se tako bavim, recimo, pričama o medijima, o tome kako medije treba čitati i kako u medijima možemo prepoznati vlastitu stvarnost. Ne znam šta bi tačno bila opasnost koja se krije u antologijama. Da su to kanonske antologije, kojih u Srbiji nema, i da nepažnjom ili svjesnom namjerom priređivača budu preskočeni neki značajni autori, a uvršteni mediokriteti, to bi svakako predstavljalo veliku opasnost za sveobuhvatno i objektivno sagledavanje književnosti u njenom istorijskom kontekstu. Ali ja ne pripadam akademskoj eliti koja bi nužno trebalo da se bavi sastavljanjem takvih antologija.
â˘â
Kratka priča koja Vas je u posljednje vrijeme oduševila?– Zaista volim priču Rajana O` Nila „Sedamnaest pravila za pisanje kratke priče”, koju je na srpski prevela Dragana Miljević. „Kratka priča je fotografija”, kaže savremena američka književnica Lori Mur u sedmom pravilu. Takođe, „Dom” britansko-somalijske književnice Vorsan Širi, u prevodu Bojane Gajski, veoma je upečatljiva, potresna i dobra proza u stihu.
â˘â
Panorama „U šta smo se to pretvorili” istražuje književnost prekoračenja... Slika budućnost koja je već počela... Na koji način priče u toj knjizi uspijevaju da naprave to „prekoračenje” i šta je zapravo prekoračenje u današnjoj književnosti?– „U šta smo se to pretvorili” je panorama moderne anglofone međužanrovske književnosti. Ovaj izbor može da posluži i kao svojevrsna studija slučaja jednog mogućeg pravca razvoja književnog teksta u 21. vijeku. Teoretičar Džonatan Kaler kaže da je književnost paradoksalna institucija „koja živi od toga što otkriva i kritikuje vlastita ograničenja, tako što ispituje drugačije načine pisanja” i mi smo se tim Kelerovim zaključkom rukovodili. Zanimalo nas je da ponudimo primjere eksperimentalnog poližanrovskog ekscesa, odnosno, drugačije rečeno, književnog teksta novih i drugačijih žanrovskih elemenata u okvirima protožanra. Prekoračenje podrazumijeva i subverziju, hibridizaciju, multiplikaciju, karaokizaciju... to jest, svaki književni tekst otvoren za istraživanja različitih smjerova mogućeg razvoja književnosti.
â˘â
Na čemu trenutno radite? Šta planirate na književnom planu?– Pišem autofikciju koju sam nazvao „Moje”. To je duboko intiman književni tekst, koji je, kao kakav magnet, k sebi privukao priče, eseje, poeziju, citate, dokumenta, faktografske bilješke i korespondenciju. Dakle, kopam po vlastitim i tuđim djelima, objavljenim i neobjavljenim, vraćam se svojim starim tekstovima. „Moje” predstavlja kolažni tekst-konstrukt o fikcionalizaciji biografija iščezlih pjesnika. U njemu tragam za besciljnim i napuštenim pjesništvom Danila Kiša, moje majke i mojim. Namjera mi je da pred čitaocem studiram sebe sama, a to se znalačko studiranje, u neku ruku, može doživjeti, gledano sa strane, i kao projekcija moje pjesničke neostvarenosti na neostvarene pjesničke ambicije dvoje autora, neuporedivih spisateljskih i životnih sudbina, ali ipak bliskih u ovome: svo troje smo – i to je kopča – združeni u težnji ka konačnom odustajanju od pjesništva.
ALEKSANDAR ĆUKOVIĆ
Biti važan svojim čitaocimaâ˘â
Zašto pisci više „nijesu važni”?– Pisci treba da budu važni samo svojim čitaocima, imali ih na milione ili tek nekoliko. Civilizacija kojoj mi pripadamo je, prije svega, proćerdala sav kapital koji je sticala u pogledu ljudskih prava. Moje apartno pravo kao pisca je, prije nego da težim prošlovjekovnoj ulozi savjesti društva, da insistiram na tome da moja sloboda i kreativnost ne budu ograničeni nametnutim socijalnim, ekonomskim, političkim ili ideološkim okvirima. A to se može postići i tako što će pisac odbiti da bude instrumentalizovan u dnevnopolitičke svrhe, da bude komedijant-zabavljač ili izdavačeva pokretna reklamna tabla. Svakodnevica nam je banalizovana u svim sferama pojavnosti pa i u književnosti. Ranije se isticalo kako filozofija nije sluškinja religije, a tom duhu bi se danas moglo reći da književnost nije sluškinja popularne kulture.