Bože pomozi u šta se mi pretvaramo. Sve se promijenilo ali na gore, neke stvari više i ne prepoznajem. Kad se sjetim samo kako je lijepo moje djetinjstvo bilo. Koliko je tu bilo mašte, koliko je tu bilo novih izmišljenih igara i fora, nikome se nije išlo kući. Najgora stvar je mogla da se desi da te majka sa balkona zovne „kućiii“, a onda se svi napravimo gluvi, da bi dobili na vremenu da obrnemo još jedan krug igrice. Metri i metri lastike, sličice, krede, hulahopovi, lutkice, puške, peckalice i sati provedeni praveći metkove za iste. Pa onda „puvaljke” i čuvena košćela koja nam je rađala municiju. A onda kad smo porasli igrali smo planova, žmurki, pravili smo predstave za komšiluk (ulaznica je bila koliko ko da para) a onda pravac Hamza na sladoled, bozu i čuveni kačamak. Ih kako je bilo lijepo, pa nam to traje po par dana jer je kugla sladoleda bila prilično jeftina, pa kokice i šećerna vuna, a najbolji od svega, ipak, burek. Mi smo bili generacija dobre, srećne, site djece. Nama nije falilo ideja da se igramo, stalno smo nešto inovirali, penjali se po drveću, brali šišarke, zavlačili se po podrumima uzimali mačiće, a onda svi kod dr jer bi se od istih ošugali i dobili crvene pečate i liječili nas kanestenom. „Ali, majko, to ima i Miljo, Suki, Anita“, bili su glavni izgovori ili opravdanja, jer tad je bilo jedinstvo ono što nas je činilo posebnima. Nešto niko nije gledao koje imaš patike na nogama i koliko koštaju, manje se obraćala pažnja na to i ko je kakav đak i đe mu tata radi, više se vodilo računa da se dobro provodimo i da imamo dobru ekipu za između dvije vatre ili olimpijadu. Tada je bio bitan onaj koji je najbolje odrađivao „pu spas za sve nas“. Dijelili smo štapiće i bombone, sve kuće su bile kuće drugara, svaka majka brinula o svoj djeci iz dvorišta a svaki otac bio heroj i onaj koji pomaže oko tehničkog vaspitanja. Svi smo nosili startas patike, imali kecelje, dobijali vaške i to nije bila sramota, jer vaška ide na čisto. Nosili smo sendviče za užinu, imali smiješne slike u albumima, pravile smo kolače od blata, crtani film u 19 i 15, pa u krevet. Naše majke su bile prirodne, minival ili ti trajna je bio vrh njihovih promjena, ponekad i pramenovi. Očevi su kupovali jednom u ko zna koliko godina automobile, poštovao se komšija i kupovao hljeb i mlijeko za pola kvarta. Nismo smjeli da kažemo „neću, ne znam i ne mogu”, goste smo pozdravljali i pravac u svoju sobu, a pare od rođendana i darivanja čuvale su majke i nije nam padalo na pamet da se tome suprotstavimo. A danas. A danas je sve drugačije, nekako je sve izgubilo neki redosljed. „Ao, majko brate, majko druže, smaraš”. Danas je sve vještačko. Vještački ljudi, a djeca kao hibridi. Ne mogu pogoditi koliko ko ima godina. Grudi se nose ko odlikovanja a ima samo petnaest godina, već sjedi u lokalu i pije nes kafu. Nama je u to doba još od kafe rastao rep. Sa dvadeset već su tu svilene trepavice, ugrađeni nokti, kosa. Čini mi se neki su prvi put upoznali sa petnaest balsam u moje pero, jer je šampon od koprive bio zakon. Danas se spava do podne i svima je dosadno. Telefoni su drugovi, tableti su drugarice. Nema odranih koljena i pocijepanih hulahopki. Danas se nose čarape do ispod članka i dječaci nose uske farmerke kao helanke, čupaju obrvice i idu redovno na depilacije. Sve je ovo otišlo u peršun. Ljudi se ne druže, ne pamte po mirisu ili navikama, piju se virtuelne vajber kafe, kače slike i više niko nikome ne nedostaje. Sunce sija i kiše padaju sve kao i u moje pero, ali djeca više ne kisnu i ne šljapkaju baricama. Samo Pepa, a i ona je prestala. Ništa više nije kao prije. Ni čokolada čak. Braco i Seka i Najljepše želje, a sada milion njih al` se redovno kupuje Milka jagoda jer je najjeftinija. Eto u to smo se pretvorili.
Ajd pozdravljam vas i volim.
Vaša nostalgična Bisenija