Stiglo je, konačno, dugo čekano, iščekivano i vrlo dobro došlo proljeće. Trsismo se zime, sad će lijepo vrijeme, Sunce, toplo, propupoljalo sve, divno miriše, laganije se oblačimo. Skidaju se kaputi, debele jakne, ali avaj ne i svi. Bisa je i ove zime nabacila koje kilo, a, majko mila, da mi se sve prima kao kilogrami bilo bi idealno. I opet počinje stara, dobra boljka, počinju muke i fiskovi, kako skalati do ljeta (treba se skinut u kupaći čovječe). Neka sad Bisenija, ćuti i trpi. Pred tobom su dani i dani koje treba da provedeš u gladi, trčeći po trim stazi, dok te Nana u teretani istresa iz patika. I, molim te, neka ti foliranja da se gojiš na nervnoj bazi i osnovi. Gojiš se Bise jer jedeš, a boga mi si zimus galila, nije da nije. Domaći kiseo kupus, sarmice, japraci, pa punjene paprike, barene, malo turšije, a onda ona fora da kuća miriše na vanilu i cimet, pa svako malo kolačići sa jabukama, keksići za razne prigode i... I sad trpi Biska i ćuti. Opet je došlo vrijeme da samo gledaš, a da ništa ne probaš jer ćeš opet morati da smišljaš hiljadu i trista izgovora da ne ideš na druženja i roštilje, jer si kao prezauzeta i nemaš vremena, a ono nemaš zapravo šta da obučeš jer si mala Pepa koja nije znala da kaže Stop. Ali makar si samokritična. I treba ti reći bravo, makar nešto. Proljeće izmami ljude vani, šetaju, uživaju na Suncu, pijuckare kafe, sokiće. Cure i žene odmah skinu sedamdeset odsto odjeće. A onda ove druge, koje su hibernirale cijelu zimu u zagrljaju šerpica i tepsija, počinju paljbu. Te kako su ove pretjerale, te ne valjaju oni đikci sa krznom, te ne valjaju čizmice uz one suknjice, ma hajte, ne valjamo mi, one su super i treba da uživaju. Ali snaga volje je presudna. Bisa zna da nema druge, no pain – no game, bez muke nema promjena. Svako jutro trčanje, brzi hod, trening, izmjena ishrane, nema taksija, nema muž prevoza, samo tabanovići. A onda se lažem kako mi se ne jede burek, a od čokolade mi kao muka, ao to mi najteže pada. Foliraža. A svi se nešto foliraju. Sve se mijenja. Godišnja doba, dan i noć, sve sem foliraže. Svi su isfolirani ali dobro to je u trendu. Foliramo da se volimo, da se poštujemo, cijenimo. A čim se okrenu malene glavice u stranu ide ono „pih, kakva je... e fukare ove... čuš mene je našla... čuli ga častiti...” ali nema veze svi smo se tako lijepo na to navikli da je i to postalo nekako prirodno. Gledam i ova dječica, ovo malo, tek na svijet postalo, a već folira. Preveslali bi me ovi moji potomci dok si rekao keks, sa sve onim milim trepćućim okicama. Pa zagrljaj, pa poljubac, „Biska, da nisi za kafu?“ a poslije tri i po sekunde „mogu li još pola sata duže vani, ekipa je super ili trebaju i pare za novu stvar, koja po pravilu nikad nije sitnica”. E kako smo mi bili naivni i glupi kad smo bili klinci. Nama je proljeće značilo više vremena napolju, još dva metra lastike, nove Startas patike, a ovo danas - karta za bioskop, pica u nekom kaficu. Mi smo naše roditelje manje koštali. Bili smo nekako jeftinija generacija. Prošlog puta su mi rekli „Biso, ne kaže se sve je pošlo u peršun već u godži bobice ili u čiju materinu“ i ja sam se svemu slatko nasmijala. Ali stalno mi odzvanjaju riječi đeda Tonija „vježbaj, vježbaj....biiiiip materina”. E moraćemo, svakoga dana da vježbamo živce, volju, a Bogme i duh i tijelo, ako mislimo svijest sačuvati. Nema nam druge, progutaše nas nove generacije, novi trendovi, a mi ostasmo tu đe smo. Opet krećem da pretjeram. Počnem priču o proljeću a viđi me sad, pričam o svjetskom poretku...
Aj čitamo se opet i... Vježbajte...
Ljubi vas Biska vaša.