- Piše: dr Blažo Zlopaša

Sijanje mržnje prema bilo kome i bilo čemu psihijatri smatraju patološkim fenomenom. Mržnja ne motiviše čovjeka na stvaralaštvo već da čini nečasna djela. Uzroci mržnje mogu biti različiti, jer je uzrok mržnje ukorijenjen u psihi čovjeka koji mrzi, a ne u objektu mržnje. Mrzitelj obično to čini iz zavisti i pakosti prema nekome ko je bolji i uspješniji od njega. Psihijatri smatraju da bi mržnju trebalo proučavati i suzbijati kao opaku bolest. Mržnja može da utiče na zdravlje, a sve je više naučnih dokaza da mržnja kao psihički poremećaj uzrokuje razne bolesti, uključujući i rak. Mržnja od pojedinca pravi zarobljenika, utamničenog u sopstvenoj neslobodi koju je sam izabrao. Jovan Dučić kaže: „Mržnja izopači i najširi um, poremeti i najbolje obrazovanje, iskvari i najčistije srce, unese nered u cijelu čovjekovu prirodu. Zbog ovoga mržnja napravi nekog nemogućim u društvu, a nesnosnim čak i u sopstvenoj kući. Mržnja, dakle, najprije pogađa onog koji je nosi!“

Ako se mržnja prenese na gomilu, narod, onda to vodi u opasnu agresiju, čija je prva žrtva narod, a na kraju cijenu plati i sijač mržnje. To potvrđuje istorija.

Najteže je upoznati sebe. Često se pitam što je u mom biću toliko crnogorstva da se danas nalazim u sukobu sa samim sobom?! Zašto? Nijesam promijenio nijednu osobinu identiteta predaka; počev od jezika, vjere, patriotizma i moralnih normi, uprkos višedecenijskom odsustvu iz zavičaja. Donekle razumijem geopolitička kretanja, ali ne mogu da prihvatim geopolitičko kreiranje novocrnogorskog identiteta, što je slično proizvodnji GMO hrane, koja je štetna po zdravlje i uzrokuje mnoge promjene u organizmu i oboljenja. Na čemu se onda temelji moj crnogorski identitet? On počinje u osnovnoj školi, a nastavlja se u nikšićkoj gimnaziji, jer sam kao đak pjevao u školskom horu „Uskliknimo s ljubavlju svetitelju Savi“. Na te srećne dane podsjeća me šestogodišnja unuka, kada pjeva njenu omiljenu pjesmu „Uskliknimo s ljubavlju“. Svetosavski balovi u mom rodnom Nikšiću bili su veličanstveni događaji...

Svetosavski bal bi započinjao usklikom ljubavi, posvećenim svetitelju i prosvetitelju. Dio mog identiteta nije sijanje mržnje. Današnja dešavanja podsjećaju me na poruku doktora Dušana Kosovića, utemeljivača službe psihijatrije u Crnoj Gori: „Teško je reći da li je teže podnijeti nasilje mržnje ili nasilje gluposti. Uvjeren sam da su mržnja i glupost posestrime, ako ne i rođene sestre!“

Režim koji je pobijedio svoj narod, što činjenično priznaje i premijer, izjavivši da je 85 odsto građana bilo protiv ulaska Crne Gore u NATO, širi mržnju prema Srbiji, izvršavajući zadatak „velikog brata”, zacrtan tamo negdje u nekom centru... U Srbiji danas gotovo nikoga ne možete sresti, a da ne kaže da je porijeklom iz Crne Gore! Crna Gora je u sukobu sa sobom i s pameć dok akademike proglašava neprijateljima i personama non grata!

Moćni SSSR nijesu urušile atomske bombe. Urušio se na Solženjicinu, Saharovu i mnogim velikanima uma, koji su predskazivali propast komunističke ideologije. Moćna Rusija uvijek se držala na moćnim stubovima: Bogu, Rodini i Baćuški (Caru). Brutalnim ubistvom Cara i carske porodice ubijeni su sjaj i uloga porodice u društvu. Ubistvom Boga u čovjeku, sve je dozvoljeno, kazao je Dostojevski. Poznato je da su slična nedjela komunisti učini u Crnoj Gori, čak su pred gornjepoljskom crkvom, kraj Nikšića, zvanično „sahranili Boga“, a u crkvu iz 12. vijeka spratili stoku. Mnoge crkve pretvorili su u štale, a od 200 sveštenika ubili su 182 bacajući ih u jame uz pjesmu: „Nosim kapu sa tri roga i borim se protiv Boga!“ „Padaj kišo krv operi kud prolaze proleteri! Mi smo protiv Boga i vladara, protiv crkve i oltara!“

Pjesma se nastavlja i nakon završetka bratoubilačkog građanskog rata u Crnoj Gori, a njen se odjek ponovo čuje, što može izazvati agresiju i sukobe. Čovjeka strah hvata kad pomisli kojom galopirajućom brzinom se širi mržnja prema Srbiji, a sve joj je bliži krvavi duh „endehazije“. Hrvatska se guši u neprestanoj mržnji prema Srbinu i prvoslavlju. Nedavno je pretučen čovjek, samo zato što je tražio hljeb, a ne kruh. Pobodene su zastave mržnje u kruh i u hljeb. Hoće li učinak poglavara režima biti sličan doprinos turističkoj privredi, da u Crnoj Gori počnu da tuku onoga koji umjesto riječi „bijelo” ili „nijesam” izgovori „belo” i „nisam”!? Opako vrijeme može da se ponovi, pogotovo jer poglavar udara na crkvu i vjeru uz koju je većinska Crna Gora. Ateista, koji nikada nije kročio ni u jednu crkvu postaje religiozni vođa. Uvjeren sam da nikada nije kročio ni u Hram Sv. Vasilija Ostroškog, koga mi Nikšićani zovemo manastir, niti zna kako izgleda njegova unutrašnjost. Na zidovima su uklesana imena u bakrorezu... Piše: „Spisak crnogorsko-hercegovačkih junaka u borbi za oslobođenje Nikšića od Turaka 1878. godine“. Postavlja se pitanje koje traži odgovor od novokompanovanog vjernika: šta su po nacionalnosti bili jedni, a šta drugi? Kojim su se jezikom sporazumijevali i kojoj su crkvi pripadali!? Predlažući novi zakon da se sva imovina SPC stavi pod državnu upravu, i da pripadne nekanonskoj tzv. CPC, „novovjernik“ ističe da je SPC u Crnoj Gori „infrastruktura Velike Srbije“! Znači li to da će se po tom zakonu i objekti katoličke crkve staviti pod upravu države i da li je rimokatolička crkva u Crnoj Gori „infrastruktura Vatikana“? Na isti način crkveno pitanje rešavao je i Ante Pavelić, gradeći ogromnu džamiju u strogom centru Zagreba. Znači li to da će i sve džamije u Crnoj Gori biti stavljene pod državnu uparavu, i da li je i islamska vjera „infrastruktura“ islamskog centra negdje u svijetu?

Sijanje mržnje je jedna od metoda održavanja na vlasti, a kada gomila ne poznaje stvarnu istinu homogenizuje grupe koje su uz vlast u agresivnu većinu. Mržnja kao bolesno stanje obilježila je tagično vrijeme devedesetih godina.

Najveći um planete, Nikola Tesla, Srbin iz pravoslavne svešteničke porodice nije ostao u rodnom Smiljanu, ali je uputio poruku Srbima i Hrvatima uoči Drugog svjetskog rata: „Vaša mržnja pretvorena u električnu energiju mogla bi osvetljavati gradove i gradove!“ Zar ova Teslina poruka nije aktuelna i danas!? Mržnja koja se lansira prema SPC i Srbiji, pretvorena u električnu enegiju, ne samo da bi mogla osvetljavati svu Crnu Goru, nego bi se mogla izvoziti u mnoge evropske države!

---