-Piše: Vuk Vuković

Još uvijek ne početi, ostati nasamo sa drugim tekstom, onim što iznova na sasvim drukčiji način, bez svjedoka dešifruje naše unutrašnje svjetove, nestrpljive pa opet duboko pritajene, čekajući da se u sazrijevanju profine, odjednom, obično bez najave, znaju da buknu, prikupljenim probojem uvis, ka jednom stanju koje teško može sabrati sebe, te se daju u mlazevima, prekidima i trzajevima, grčevit prekid nadnesene ruke, nikad u stvari ništa nemajući pred (i iza) sebe, tako da se otkidanjem nagoni objaviti nepostojeći početak. Sad?

Stostruke samoće; Blanšo drži do usamljenosti umjetnosti, pribiranja i osluškivanja, u čemu ima mudre tromosti, reklo bi se da onaj nadvijeni nad bijelom tišinom, svemu pristupa sa mjerom koja je prije svega trgovački sumnjičava; koliko rada na unutrašnjem štimovanju, da bi se u prolazu, na brzinu, zadržavši dah, pribilježila najhitrija skica, prve uvijek već lucidne ruke.

I, zaista – kasnije, na tom brzopoteznom kosturu, urezanom u donjem desnom uglu, razviće se zastrašujuća arhitektura teksta, tijela u neprestanoj mutaciji, koje je prvenstveno meteorološko. (Tijelo teksta: urezivanje, zarezivanje, da – automatsko škrabanje, boli, želje, sna...)

Koliko puta smo, ipak, radije odustali, nakon noći bdenja u oklijevanju; nismo imali ništa, osim umiranja od ljubavi prema vazdušnim svjetovima; slika se silovito razvijela, istovremeno, riječ se umotavala, povlačila u sebe, jedući od svog traga. Da, kako da opišemo onog kojeg volimo? Ne, nju još ne možemo ni da za-(mislimo)! Beskrajna kružnica, u sredini, ništa... Nijedno se pisanje ne odigra samo i tek ovdje...

Pjesnička preosjetljivost koja se sadrži u jednoj sili što svemu hita u susret, nezaustavljivo i pritom bespoštedno; mislioci mladi, promjene svijetom, ukrašeni onom nepoznatom boljkom koja zrači neobjašnjivom profinjenošću.

Spinoza i Njegoš posjeduju čulo koje se još jedino u onosvjetovnim predjelima ne osjeća sasvim strano, nakalemljeno na izvrnut kod. Putem geometrijskog, paučastog tkanja, i lirskog rastemeljivanja, približavati se Zakonu i nedotrajnom Božjem djelu, koje počiva na tome što ne prestaje čuditi. I još je uvijek mlađe od sebe.

Kako, kad i gdje se počinje, i ovog puta, sa usputnim, zapisom u hodu? U kojoj po redu sobi gdje je samoća bila ništa manje beskrajna, preospoljena i neprizvana? Možda se, doista, piše da se ne bi imalo lice? Niti lični podaci, u ulozi prolaznika i posmatrača, anonimnog zapisničara, onog što savršeno razumije da od vremena, ipak, nije moguće ništa oduzeti, spasiti, pohraniti.

Otud se – ljubavno pismo piše na sasvim stranom, dosad još neobjavljenom i na svjetlost dana prevedenom Jeziku. Naročito je s tim upoznat arhivar ličnih neurastenija, pisac dnevnika bez kraja, kome je apsolutno podjednako sve važno; ne samo svaka stvar, već i uspomena. Tako će radnju fotografije razviti u priču koju tek treba naseliti, u tijelu teksta kojeg otvaraju, ispituju, i odlažu u hladnjaču, pošto ga potroši ljubav, Drugi, i smrt. Koja nikako da potpiše tekst!

---