-Piše: Krsto J. Pejović

Davati primjedbe ili sugestije na tekst predloga bilo kog zakona uvijek je bilo nezahvalna tema, a posebno je to slučaj kad je riječ o Predlogu zakona o slobodi vjeroispovijesti. Crkveno pravo, odnosno vjeroispovijest ne može biti mimo „Božje volje“, jer je Zakon o crkvi, njenoj organizaciji i njenom rođenju dao Isus Hristos. Kao potomak onih „po oba koljena“ koji su podizali hramove za svoju dušu i dušu svojih familija, i vjernik i potomak pretka koji je zamonašio Njegoša u Manastiru Kom, i kao vjernik i potomak pretka koji je, po nalogu Svetog Petra Cetinjskog, pričestio crnogorsku vojsku uoči boja na Krusima, želim istaći da Predlog zakon o slobodi vjeroispovijesti ne može biti „vježbanje pravnog mišljenja“. Pravna procedura ne može preoblikovati način hrišćanskog života. Takođe, stiče se utisak da predlog zakona nudi neka saznanja mimo opštih shvatanja vaseljenske crkve, i pored toga što Mitropolija crnogorsko-primorska nije nikada napuštala svoje korijene, niti se ikada odricala „duhovne cjelosti“. Predlog zakona nije utemeljitelj naše duše, bez koje nema slobode vjeroispovijesti. Iako „najavljen na velika vrata i kao projekat od velikog značaja“, ne daju nadu u vaskrsnuće slobode vjeroispovijesti. Podsjetimo da je jedino Crkva, odnosno bogomolja bilo koje konfesije mjesto za odanost Bogu.

Velikog prvosveštenika Isusa, Sina Božjeg, ne treba ispravljati, „jer on nema ni mrlje ni bore“. Crkva je sveta, jer se u njoj izvršavaju svete tajne s punoćom svete blagoteti Božje, pa zakon pisan mimo Božje volje, odnosno obrazovanih teologa, tj. Božjih pastira, ne može biti od koristi za život onih koji su vjernici. Mitropolija crnogorsko-primorska je slobodna i apostolska. Ona čuva sveta učenja i predanja apostolska, pa predlog zakona u tom pogledu neće dati neku novu teološku nauku. Sporni predlog zakona neće dati ni doprinos da se ide putem nove doktrine Božje istine i stanja duha, radi čega živimo kao vjerujući narod. Predlog, takođe, ne sadrži odredbe da se „molimo u Hramu gospodnjem i dverima Boga našeg“. Vjerujući narod Mitropolije crnogorsko-primorske je svjestan da je narod bez sjećanja- narod bez istorije, i „da svijet bez sjećanja jeste presušena rijeka od koje je ostalo samo prazno korito“. Svi oni koji anatemišu Mitropoliju crnogorsko-primorsku neka prelistaju sopstvenu istoriju, ali onu koju su stvarali njihovi preci, kao i tradiciju koju je stvorilo lovćensko podnebesje „petrovićevske Crne Gore“. Savremeni naučnici teološkog obrazovanja teško bi se složili sa značenjem i primjenom pomenutog predloga zakona. Predlog zakona o slobodi vjeroispovijesti ne sadrži zadovoljavajuća rješenja, pa nije ni čudo ako se čovjek zapita da li je posrijedi „racionalna rekonstrukcija slobode vjere“. Pojedina ponuđena rješenja nijesu lako odbranjiva. Otuda ovaj zakon, nakon njegovog eventualnog usvajanja, neće biti „značajno naučno otkriće“ koje će zadiviti pravnu doktrinu. Zakonom o slobodi vjeroispovijesti ne zavodi se red za ljude koji vjeruju u Boga i za narod koji je religiozan. Bog ne priznaje „poučne zakone“. Nije zakon kadar da utvrdi i odredi vjeru u Boga. Treba stišavati stvari i osloniti se na razum, rekao bi Tomas Pejn. Treba zato, da ne zaboravljamo ni riječi profesora doktora Dimitrija Kalezića, koji kaže „da priroda svjedoči da postoji njen zakonodavac i ureditelj – Bog“. Administrativno- pravni okvir ne treba da remeti duhovno-misionarski pastirski red Mitropolije crnogorsko-primorske, pa makar to bio i Zakon o slobodi vjeroispovijesti. Zakon je trebalo, bar njegovu skicu, da prirede teološki kvalifikovane osobe, ukoliko su, eventualno, ugrožene vjerske slobode. Zakon bi trebalo da sadrži ona rješenja (bar kad je riječ o pravoslavnom svijetu), koja su hrišćanstvu odvajkada poznata. Dostojevski bi rekao „nauku i znanje možemo primiti od Zapada, ne i vjeru, jer ona mora ostati osnovno prosvjećenje našeg naroda“.

Mitropolija crnogorsko-primorska je prijatelj Crne Gore, njenog naroda i njen dio, pa je stoga dužnost da se kaže, u ime pravde, da se Crkva organizuje u skladu s Božjom voljom. Inače, Mitropolija crnogorsko- primorska je njegovala i njeguje svoju duhovnost u skladu sa zavjetima Svetog Petra Cetinjskog, uvažavajući i sve druge konfesije. Od Mitropolije crnogorsko -primorske narodu Crne Gore ne prijeti nikakva opasnost. Zakonom se čovjek ne utjeruje u crkve, jer Crkvi ne treba „perestrojka“. Ona je svetovna, a ne ideološka organizacija, pa stoga Zakon o slobodi vjeroispovijesti ne podstiče na oboženje. Ovaj predlog zakona ne prepoznaje potrebu da se zavoli nauka Gospodnja. Takav predlog zakona ne izražava cilj i volju da se povrati vjera u Boga, s obzirom na to da je Mitropolija crnogorsko- primorska putokaz pamćenja i sjećanja svoje duhovnosti i crnogorske državnosti. Proroci su uvijek pitani za savjet. Za ponuđeni predlog zakona kazali bi da je on degradacija duhovnosti. Ovom vremenu i narodu nije potrebna bilo koja legalistička Crkva, jer je hram mjesto u kome se ljudi pozivaju da slobodno uđu u carstvo nebesko, nezavisno od bilo koje konfesije. Zato Mitropolija crnogorsko -primorska pripovijeda bogoljublje kao glavni princip moralnog dobra.

Autori Predloga zakona o slobodi vjeroispovijesti trebalo je da znaju da u mnogim istorijskim izvorima i tradiciji ovog naroda postoje dokazi o poklanjanju posjeda i zavještanjima imovine crkvama i manastirima Mitropolije crnogorsko- primorske. Ti podaci i dokazi i te kako se odnose na današnju imovinu MCP. Bezbroj njenih hramova su zadužbine crnogorskih porodica, bratstava i plemena. Poklanjali su za „grob i dušu“. Sveto pismo - udžbenik pobožnosti kazuje već vijek vjekova da je život u istini, pravdi, ljubavi, smjernosti, krotosti i ostalim vrijednostima. Dakle, sva je istina o ljudskom životu u riječima apostola Jovana, a ne u Predlogu zakona o slobodi vjeroispovijesti. Država mora da ima autoritet, i to je nesporno, ali ne zaboravimo da zakon može biti nepravedan, a pravo ne može biti nepravedno.

---