Nasilje, ugnjetavanja, mučenja svakojake prirode koja se kriju iza četiri zida odlike su savremenih porodica. Možete promijeniti tehniku i pokućstvo, ali ne i atmosferu... uz plazma TV ste zadržali i divljaka. Iako ne postoje validni podaci niti bliži uvidi, nekako uvjerljivo zvuči priča, odšaputana od uva do uva, da je zlostavljenih familija sve više.
Žene su najčešće direktne žrtve, a djeca upijači aranžmana od jada... u nekim situacijama i klinčadija bude ciljano maltretirana. Monstrumi koji žive po našim komšilucima su iz dana u dan brojniji. Skotovi koji sopstvene neuspjehe i nezadovoljstva “liječe” tlačenjem najrođenijih. A ima i onih koji su se uspeli na ljestvici slave i para, pa prebijanja čine iz hira - rekreativno, zbog održavanja hobija. Tu su matricu usvojili od svojih očeva, nasilnih ujaka ili stričeva siledžija... Stari zanati teško umiru. A nije zanemarljiva ni skupina onih mužjaka koji su jadovi bili čitavog života - pa ženidbom od supruge napravili vreću pesničaru, da bi jačali slabašna m.da.
Znam da čujete raznolike besjede, da pratite medije, da ima požrtvovanih nevladinih organizacija i sposobnih zvaničnih institucija - no, sa ovim zlom se teško izboriti. Razlog je sumanut: žrtve ili taje rane, ili se plaše da razotkriju bezumnika, ili što je još gore - vrate mu se u ralje. Znate li da kod nas, u nekim mjestima, majke razuvjeravaju kćerke da se zadrže u “rodsku kuću”, učeći ih da izdrže, istrpe i nastave da kuvaju i peru noge muževima - istim onima što ih tuku gajtanom od pegli... sve samo zbog jednog bitnog cilja “šta bi selo na to reklo?” ako bi se razvela ili utekla.
Zbog sela, da ne pukne bruka, da se ne pročuje i ne priča - zemlja nam odjekuje od prigušenih krika. Odasvud jecaji... niotkuda lika. Glave zabijene u jastuk su izgleda jedina utjeha za žrtvu. A u Crnoj Gori, svaka treća žena je puna modrica... pored fizičkog, trpi mentalno i verbalno slamanje karaktera. Neke od njih se ujutru našminkaju da prikriju ožiljke, navuku neprozirne košulje, nose naočari širokih okvira... kreću u kupovinu da supruga dočekaju sa što boljim ručkom. Da mu uliju koji novi gram snage, kako bi ih tukao jače. Jure iz minuta u minut s posla ili pijace - da ne pomisli majmun da je išla da se kurva.
Neke sklone djecu kako umiju i gdje mogu, pa na sebe preuzimaju porcije batina koje je besramnik namijenio i za porod... Treće šute - plaču i peru. Komika ove tragedije se uplela u sam čin igranja uloga: ma koliko te boljelo i koliko god te lomio, moraš da peglaš i pospremaš. To je tvoja dužnost domaćice i dobre supruge. Ne zaboravi da si se udala... moraš biti mučenica.
Opet, niti jedna nije spremna da govori o iskustvu sa nasiljem i o životu sa krvnikom. Možda sestri, kumi ili nekoj osobi od povjerenja otkrije užasnu tajnu, punu stida... nikako bratu, ocu ili policajcu. Da se stvari ne iskomplikuju i otmu kontroli. Koja ironija, a? Kada postaneš saučesnik u zločinu nad sobom. Grozna slika iz porodičnog albuma.
Vjerujte mi, ima i onih koje smatraju da su same odgovorne za nasilje, jer ne vode dovoljno računa o ponašanju... pa ga, vele, izazivaju svojim nepromišljenim postupcima?! Takve misle da postoje situacije kada je fizičko nasilje opravdana reakcija.
Jadna nebila, ako moraš da paziš kako hodaš, koliko udaha uzmeš tokom sata, ili šta od programa gledaš - onda se nisi dobro udala. Bježi glavom bez obzira!
Žrtva si kada ti se to dogodi prvi put. A kada odlučiš da prećutiš, da se vratiš i nastaviš da živiš u zajednici sa nasilnikom, onda prerastaš prvobitnu etiketu - pa od žrtve postaješ omogućivač. Tako mu produžavaš dozvolu za nasilje.
Znaj da zaslužuješ bolje - ali niko ti se okrenuti neće, ako ne pozoveš u pomoć i zatražiš utočište. A zaštite ima posvuda. Čak i tamo gdje se ne nadaš.
U našoj tradiciji, osim gusala, zadržalo se vaspitavanje mlađih naraštaja (posebno dječaka) gdje stari podučavaju kako se “kroti neposlušna žena”. Ako misliš da se trpljenjem izboriš s time, grdno si pogriješila... Ni tvojoj babi nije pošlo za rukom. I dalje se gusla.
To je našem narodu ostalo od Turaka... kažu da samo oni bolje tuku žene od ovdašnjih muškaraca. (Autor je književnik)
Piše: Milisav S. Popović