Piše: Milan Ružić
Odmah tu do nas, opet se traži srpska krv. Želi se srpska glava zasebno od tog Srbina. Huška se i pljuje, mrzi se i ogovara, prezire se i zatire. Puna li je bivša zemlja Srba, puna toliko da više nijedan pod zemlju ne može stati. Varali nas tuđini, varali nas bivši sapatnici, varali nas naši. Izlovljavali nas po šumama, po njivama, po kućama, u bunare i jame bacali, smijali nam se i dobacivali. Rijeke su bojili srpskom krvlju i radovali se svakom Srbinu koji u djelovima dođe, a cijelog Srbina rastavljali po zamislima svojih iščašenih umova.
Krvav nam se mjesec i prekrvavo sunce u tamnom nebu kupaju, a kuće izgubljene u nekakvoj magli mržnje i nebrige. Vjetrovi odniješe sve što nam je potrebno, a ostaviše za sobom samo jad i pustoš. Vrata već odavno na kućama nemamo, jer ulazi kako i kad ko hoće. Stolovi su nam stalno spremni za gozbe koje nisu za nas, već za onoga ko na silu u kuću nam uđe. Posle naše trpeze, pređu kod komšija, pa ih nagovaraju da nas mrze, da se svađamo i koljemo, a komšije nam nisu neko koga treba mnogo nagovarati. Lako će poslušati. A šta bi drugo i činio neko ko je pamet odavno protjerao, mržnju zavolio i mišljenje prodao?
Svaka je stijena u gori krvava, svaka grana kolac zamašćeni, svaka puška očišćena, svi rovovi iskopani, svaki kamen svoju žrtvu čeka, iz svakog oblaka po pet munja za svakog čovjeka, svaki vjetar tjera u provaliju, svaka rupa zjapi gladna, a svaki drugi mrzi do smrti.
Čim je nešto bivše, bivše je s razlogom, pa i te komšije koje su u istoj kući sa nama nekad živjele, više ne žive, jer se ne slažemo. Svi su od jedinstva odustali kad para više nije bilo, a tako je i bolje. Ne znam samo zašto sad mrze više nego što su ikada voljeli? Na ovim prostorima, čim neko mrzi, mrzi bez razloga. Ako neko voli, voli iz koristi. Ukoliko ima, ima jer ne radi. Ako li je bijesan, bijesan je na boljega. Okuraži li se, neko ga podržava. Naoružan li je, znaj da su mu dali.
Iz zajedničke kuće, odnio je šta je htio. Od naših stvari ostavio je samo svoje. Od spornog dijela kuće, napravio minsko polje. Sad kad svako svoju novu kuću ima, ne sviđa im se komšiluk. Ne sviđa se ni nama, ali se komšije birati ne mogu. Može se birati da li ćete ih mrzjeti ili ne. Istorija kaže da se može birati da li ćete ih ubijati ili ne.
Lažni osmijesi lažnih komšija kriju lažne poruke istinske mržnje. Osmijeh im služi da prevare, usta da vrijeđaju, djela da ponižavaju, a glava da smisle nove pakosti.
Iznad tih razgraničenih kuća zavijaju vukovi. Sa njima je čovjek uvijek načisto. Oni reže jer prijete, laju jer nas ne vole, kolju jer su gladni, vijaju jer žele krv. Oni od svoje prirode ne bježe. Volim vukove, jer znam šta mi misle. Volim ih jer su iskreni.
Uvijek bih, prije volio sresti vuka, nego komšiju na drumu.
www.iskra.co