Na Novu godinu, 1. januara 1993, zorom mi je zazvonio telefon. Pomislio sam da je neko od prijatelja poranio da čestita praznik. Jeste bio moj veliki prijatelj, poznati slikar Sava Laban, ali po neuobičajeno tihom i turobnom glasu odmah sam poznao da se ne javlja zbog Nove godine:
– Izgleda, Mihailo je umro, ali ne širi vijest dok ne provjerimo...
Odmah sam, naravno, znao da je u pitanju veliki pisac, naš zajednički prijatelj Mihailo Lalić, ali u prvi mah gotovo nijesam povjerovao jer sam samo 38 dana prije toga pravio s njim opširan intervju za „Ilustrovanu Politiku” i ostavio ga u Herceg Novom zdravog i čilog, tvrdo uvjeren da nije ni blizu svođenja životnih i stvaralačkih računa.
Nažalost, kao i sve loše vijesti, i ova se brzo pokazala kao tačna. Kako će mi malo kasnije potvrditi i njegova supruga Milena, njemu je 30. decembra 1992. godine u stanu u Beogradu iznenada pozlilo. U pitanju je bio moždani udar. Hitno je prevezen na Vojno-medicinsku akademiju gdje je sjutradan preminuo. Očigledno svjestan da je to kraj, prije nego što je pao u komu, samo je nekoliko puta ponovio: „Eto, iznenada, iznenada...” Kao da se poradovao što se neće ostvarila njegova strepnja iz jednog zapisa u knjizi „Prutom po vodi” da se pisci namuče umirući. Stigao je i da izrazi poslednju želju – da se vijest o njegovoj smrti objavi tek posle novogodišnjeg slavlja kako prijateljima i poštovaocima ne bi pokvario praznovanje...
Ispostavilo se tako da je taj intervju objavljen u „Ilustrovanoj Politici” krajem novembra 1992. godine bio poslednji javni istup slavnog pisca, koji, inače, nije volio novine i često je ponavljao da u novinama nije dobro ni kad hvale. Znao sam kako je teško pristao i kad sam trinaest godina ranije prvi put sa njim razgovarao za „Politiku Ekspres”(do danas živim u uvjerenju da je i za taj intervju kao i za naše kasnije prijateljstvo bilo presudno to što je sa njim prvo u kolašinskom četničkom zatvoru, a kasnije i u njemačkom konc-lageru Pavlos Melas kod Soluna, tamnovao i moj otac), da ga niko od novinara prije toga nije dvaput privolio na to, ali sam rizikao i zaputio se k njemu pošto sam na oktobarskom sajmu knjiga u Beogradu našao i pročitao njegovu najnoviju knjigu „Prutom po vodi”.
U zlim i nerazumnim vremenima, u zemanima raskola, pakosti i mržnje, kakvi su nastupili devedesetih godina prošlog vijeka, pojava knjige – dnevnika Mihaila Lalića „Prutom po vodi”, predstavljala je glas razuma, opomenu, pouku i poduku umne starine koju je mljela vodenica vremena gotovo osam decenija. Dnevnički zapisi budnog hroničara i pouzdanog svjedoka bura dvadesetog vijeka, sabrani u ovoj knjizi, obuhvataju period od 1958. do 1992. godine i predstavljaju njegova zapažanja o vremenu i ljudima, njegove dileme o smislu i besmilu života, sudove i zaključke o raznovrsnim pojavama i pitanjima – predstavljaju u dobroj mjeri ključ za razumijevanje i objašnjenje onoga što nam se u to vrijeme, pa nažalost i sve do danas, dešavalo i dešava.
Umjesto klasičnih novinarskih pitanja, Laliću sam tada ponudio da dodatno prokomentariše pedesetak tih svojih misli, poruka i sudova. Ideja mu se očigledno dopala i, začudo, odmah je pristao.
Samo dva dana potom javio mi je telefonom da je završio. Sjutradan – bio je 22. novembar 1992. – već oko podne, ponovo sam bio u njegovoj kući u Herceg Novom. Dočeka me neuobičajeno raspoložen, neposred i oran za razgovor. Uvede me u radnu sobu, što je, koliko znam, takođe rijetko praktikovao, i pruži odgovore za intervju napisane naliv perom na devet polutabačnih listova onim njegovim poznatim sitnim rukopisom, ne toliko lijepim koliko čitkim, sigurnim i jednobraznim.
Gotovo sedam sati sam tog dana ostao u prijatnom i veoma zanimljivom razgovoru sa njim i njegovom Milenom i nikada neću prežaliti što odmah potom, dok su sjećanja bila svježa, ponešto od toga nijesam zapisao i oteo od zaborava. Neću, međutim, nikada zaboraviti njegovu prostosrdačnost, to što je on insistirao na razgovoru i zaustavljao me kad bih krenuo. Prosto, imao sam utisak da sam naišao u dobar čas, u trenutku kad mu je trebalo da s nekim progovori.
Neću, naravno, ni u ovoj prilici pokušavati da se prisjećam i parafraziram o čemu smo sve razgovarali, čega se sve dotakli, da govorim o njegovoj izuzetnoj lucidnosti i mladalačkoj zdravini duha, a kamoli da citiram njegove misli koje on više ne može korigovati i autorizovati. Jednu za koju sam potpuno siguran da sam je dobro zapamtio – hoću.
Kako sam sjedio tik pored njegovog radnog stola, nepretrpanog knjigama i papirima, odmah sam zapazio posudu punu svakovrsnih olovaka, pretežno grafitnih. Znao sam da je uvijek najviše volio da piše običnom olovkom, uglavnom stojeći iza jednog malog pulta, poput govornice, jer je, kako je i meni jednom objasnio, tako mogao najduže da sačuva koncentraciju i odagna umor i dremež. Zapazio sam da su neke od tih olovaka, bolje reći njihovi okrajci, usađeni u bijele drvene cjevčice, baš onako kako smo ih mnogi moji vršnjaci i ja u prvim godinama školovanja, u vrijeme kad je olovka bila skupa, usađivali u cjevčice od zove da bismo ih iskoristili do posljednjeg centimetra.
– Je li ovo štednja ili navika iz osnovne škole? – pitam ga.
– I jedno i drugo – odgovara on sa osmijehom. – Čovjek se pod starost vraća na djetinjstvo, ali postaje i škrtica – kad bi u mladosti bio tako štedljiv, ko zna gdje bi mu bio kraj. A pravo da ti kažem, ima tu i još nešto – najvažnije: ja sam nekako uobrazio da je olovka najpametnija na kraju...
Nijesam, naravno, mogao ni slutiti da će to biti naš posljednji susret, da će intervju koji je objavljen u prvom narednom broju „Ilustrovane Politike” pod naslovom „Glupost je sve moćnija” biti posljednji javni istup Mihaila Lalića, možda i posljednje rečenice koje je napisao...
Budo Simonović


Uskoro knjiga

U izdanju „Medeona” iz Podgorice iz štampe će se uskoro izaći knjiga Buda Simonovića „Nikad kraja tamnicama – Lalićeve poduke i poruke”, posvećena slavnom piscu i njegovom djelu. Pored intervjua sa Lalićem, njegovih zapisa o tamnovanju u kolašinskom zatvoru, izbora njegovih najljepših ljubavnih stranica, njegovih saga o smrti, njegove poslednje pripovijetke, u knjizi je i izbor više od 600 Lalićevih misli i poruka.


Iluzija koje se nije odrekao

„Komunizam, i kad bi bio izmišljena stvar, isplatio bi se čovječanstvu kao iluzija koja je trajala više od sto godina i stvorila stvari i iskustva koja će potrajati” – zapisao je Lalić 21. decembra 1962. godine.
– I poslije fatalnih izdaja koje se nižu polovinom dvadesetog vijeka i teških tragičnih iskustava kojima se kraja ne zna – ja i dalje ostajem pri tome što sam napisao – potvrdio je trideset godina kasnije.


Proročanstvo

„Juče su razvalili zid u Berlinu – naumili Njemci da se ujedine i zaprže čorbu svijetu, ponajprije Jugoslovenima i ostalim Slovenima” – proročanski je u svom dnevniku zapisao Mihailo Lalić 11. novembra 1989.
– Za tri minule godine otada događaji potvrđuju strahovanja. Mržnja, čizma, kuka, vika – slike slične sličicama ispred Drugog svjetskog rata – dodao je tri godine kasnije.


Glupost sve moćnija, a pamet bijednija

„Zašto je, pored tolike visoke učenosti i znanja, u našoj zemlji glupost sve moćnija, a pamet bjednija?” – pitao se Lalić 26. avgusta 1982. godine.
– Pitanje ostaje neriješeno: možda zato što su neki zaduženi i plaćeni da nas zadrže u tom stanju i ne-nadanju – odgovorio je deset godina kasnije.


Sto konaka do dna

„Svakog dana dođem do zaključka da smo najzad stigli do dna, ali se sjutradan pokazuje da smo ponovo potonuli tri ili četiri sežnja dublje” – zapisao je Lalić 2. jula 1991. godine. Kad sam ga krajem novembra 1992. upitao da prokomentariše tu misao, rekao mi je: „Uveče kad legnem i zagledam se u tavanicu, učini mi se zaista da smo doprli do samog dna. Kad svane, međutim, shvatim da do dna ima još sto konaka...”