Porudzbenica
|
Riječ
Dana |
Abdurahman Kujević, muftija sandžački:
– Ne slažemo se sa ovakvim Zakonom o slobodi vjeroispovijesti u Crnoj Gori.
|
| Vic
Dana :) |
Dolazi jedna gospođa sa sinom u policijsku stanicu i kaže:
– Želim da zaposlite mog sina, da bude policajac.
Pandur:
– Dobro gospođo, a što želite da bude policajac?
Gospođa:
– Zato što je jako glup.
Policajac:
–Ajde mi to dokažite.
Gospođa:
– Ajde sine idi dolje vidi jel mama tamo.
Dječak ode.
Policajac će na to:
– E stvarno je glup, mogao je pogledati kroz prozor.
Zaustavi policajac vozača:
-Smrdite na alkohol,jeste li pili?
-Jesam.
-Što ste pili?
-Piši graševinu,jer Šardone ionako nećeš znati napisati..
Pisao sam Deda Mrazu putem imejla…
Ja : „Dragi Deda Mraze za Novu godinu želim jednoroga !”
Deda odgovara: „Daj, budi realan !”
Ja : „Dobro, želim normalnu djevojku koja puno ne priča i koja će me voljeti i kad nemam para…”
Deda : „Koje boje hoćeš da bude jednorog ?”
|
|
|
|
|
Kultura
ČUVENI FILMSKI I POZORIŠNI REDITELJ I DRAMSKI PISAC GORAN MARKOVIĆ GOVORI ZA „DAN”
Goran Marković
Kad 20 godina nisam uspio da snimim film o Golom otoku, napisao sam roman
Ne razumem našu omladinu koja ne pokazuje znake volje i želje da izgradi sebi budućnost. Ili se okrenu i odu i onda trunu pateći od nostalgije, ili se pokore i ponašaju se kao podanici i vrlo disciplinovano izvršavaju naredbe gospodara
Veliki srpski filmski reditelj Goran Marković poslije desetine scenarija i dramskih tekstova napokon je u 2019. objavio roman.
„Beogradski trio”, kako je nazvao svoj roman prvjenac, oduševio je i čitalačku publiku i kritiku, koja ga je uvrstila u uži izbor za NIN-ovu nagradu.
„Beogradski trio” donosi priču o svemu onome što Markovića godinama interesuje i kopka, a to je golootočka tema koju proučava više od dvije decenije. Na neki način, ovaj roman je kompenzacija za film o Golom otoku, koji ne uspijeva da snimi već 20 godina.
• Da li ste romanom „Beogradski trio” kompenzovali onaj film o Golom otoku koji godinama planirate i pripremate?
– Preko 20 godina sam istraživao Goli otok i kada sam napokon shvatio da nikad neću uspjeti da napravim film rekao sam sebi da taj silni materijal nekako, ipak, moram da objelodanim. I onda mi je pala na pamet čudna ideja o ovoj knjizi i u sve to upletem neku novu ličnost koja nema baš nikakve veze sa Golim otokom. Slučajno sam nabasao na knjigu „Beli orlovi nad Srbijom” Lorensa Darela, ne pretjerano vrijedna knjiga, zapravo špijunski roman, ali sam iz nje zaključio da je ovaj Englez koji je boravio u Beogradu od 1949. do 1953. bio obavještajac – kulturni ataše, a šta to znači nego to. Pomislio sam da bi melodrama kao moj omiljeni žanr bila najbolja forma za ono što hoću da kažem. To je ljubavni trougao – Darel u vezi sa izmišljenim ličnostima, golootočkim žrtvama. Njihova ljubavna priča osvijetlila je Goli otok sa neke sasvim drugačije strane.
• Skoro svakim svojim djelom pokazujete koliko volite glumce? Znam da oni Vas izuzetno cijene i vole da rade s Vama...
– Nije stvar toliko u tome da nekog volite, nego da ga razumijete i da ste dobra publika. Filmskim glumcima nedostaje publika. Jedan čuveni francuski glumac, Lui Žaro, je rekao da više voli da glumi u pozorištu jer mu publika „uvijek kaže kad laže”. Na filmu glumci isto osjećaju potrebu da imaju gledalište, a taj gledalac je reditelj. Sebe shvatam kao dobro gledalište. Kad glumac stekne povjerenje u mene kao gledaoca, onda je i uspostavljena veza koja je neophodna za dobru glumu.
• Ko bi bolje znao sudbinu glumca od Vas, sina velikih dramskih umjetnika Olivere i Radeta Markovića?
– Glumci su mnogo drugačiji od svih ostalih umjetnika, ako ni zbog čega drugog onda zbog toga što njihovo djelo proizvode oni sami, fizički – od krvi, mesa i mozga. A druga osobina je ta što njihova umjetnost traje samo neki trenutak i onda nestaje. Ona izaziva burne emocije. Ljudi vole glumce, sa njima plaču, smiju se, ali to je tren i onda nestaje kao dim. E, te dvije okolnosti ih određuju i čine ih potpuno različitim od ostalih umjetničkih stvaralaca. To me je od malih nogu fasciniralo i pokušavao sam to da opišem u mnogim svojim filmovima.
• Reditelji su najmanje pod svjetlima pozornice, a dramska umjetnost ne može bez njih?
– Kod nas režiseri nisu dovoljno poštovani s obzirom na napor i udio koji imaju u onome što podrazumijevamo pod dramskim stvaralaštvom. Postoji jedan skoro posprdan naziv za one koji se bave filmom – filmadžije. Skoro kao neki nižerazredni ljudi. I glumci su odivjek smatrani nižerazrednim umjetnicima. Na kraju krajeva, u Šekspirovo vrijeme nisu ih sahranjivali na groblju sa ostalima. To vam je naša sudbina. Ali, na to gledam sa pozitivne strane jer nam je to motor da stalno dokazujemo da vrijedimo. Kad bi svi samo uživali, možda bi se čovjek pokvario.
• Nikada niste krili svoj društveni i politički stav. I sada je tako, kad su region i Srbija, po ko zna koji put, opet u fazi nekog previranja...
– Previranje je slaba riječ za ovo što nam se dešava. Rekao bih da živimo u sumornim i dramatičnim vremenima. Sve one protivrječnosti sad se zaoštravaju tako da sam siguran da će doći dan kad će doći do raspleta. I smatram da na taj dan nećemo dugo čekati. Nisam siguran da podjela na „nas i njih” može vječno da traje. I drugo, počinju da se dešavaju stvari koje se tiču naše osnovne egzistencije – ljudi bježe odavde. Već se mjeri stotinama hiljada ljudi koji su izbjegli iz Srbije. Kad je region u pitanju to su već milioni i više. E, ili će se to razriješti, ili će poslednji ugasiti svjetlo.
• Kad se događaju takve, kako kažete, egzistencijalne krize, gdje je mjesto filmu i umjetnosti?
– Ove vlasti koje se izdaju za patriotske i nacionalne zapravo to nisu. Jer, prava ljubav prema svojoj naciji se najviše ogleda u kulturi. Ako ne pomažete kulturu i prezirete učene ljude onda od toga nema ništa. Umjesto da njegujemo mlade, mi sve radimo da ih otjeramo iz zemlje. Strašno je proglašavanje za neprijatelja svakoga ko ne misli i ne glasa kao vlast.
• Postoji li svjetlo na kraju tunela? Kako reći jednoj mladoj osobi: `Ne idi, ostani`?
– Kad čujem „svjetlo na kraju tunela” uvijek se sjetim one: „jeste, moguće je to, ali samo ako to svjetlo nije voz koji vam ide u susret”. To je nezgoda sa tim svjetlom, jer nikad nije jasno šta je to što nam se približava. Mladi su ti koji moraju da stvore sebi mjesto za život. Pa, ne mogu stari da im stvaraju uslove da žive dobro. Ne razumijem našu omladinu koja ne pokazuje znake volje i želje da izgradi sebi budućnost. Ja to ne razumijem... Ili se okrenu i odu i onda trunu tamo negdje, pateći od nostalgije ili se pokore i ponašaju se kao podanici, i vrlo disciplinovano izvršavaju naredbe gospodara. Vrlo je interesantno da kod nas nema mladalačkog bunta. Ovi studenti nedavno su mi probudili nadu, ali je još sve to lokalno, kamerno. Nadam se vremenu kada će se mladi probuditi.
• Nova godina – novi planovi... Važi li to za Vas? Našla sam tekst iz 2013. kada ste za „Dan” govorili o materijalu za film o Golom otoku koji je snimljen na Trgu Golootočkih žrtava u Podgorici.
– Da znate da nisam odustao od filma o Golom otoku. Još to sanjam i planiram. I moram da vam otkrijem da sam sa jednom TV kućom potpisao predugovor o snimanju serije na osnovu romana „Beogradski trio”. Možda dođem baš u Crnu Goru da snimam seriju.
• Uvijek su Nove godine vrijeme kad rezimiramo i planiramo. Šta je u planu reditelja, dramskog pisca i romanopisca Gorana Markovića?
– Nikad ne stajem. Stalno nešto pišem i planiram i dok ne stavim tačku nikad nisam siguran šta će ispasti. Tako je i sa planovima u Novoj godini, nešto će biti, ali vidjećemo šta.
SVETLANA ĆETKOVIĆ
Kako je Ejdus ovjekovječen na filmu • Zašto Predrag Ejdus, zašto baš film o ovom bardu glumišta?
– Komad „Delirijum tremens” koji je zasnovan na njegovim halucinacijama koje je doživio u bolnici i ubrzo sam shvatio da je to odličan materijal za pozornicu. Kad se oporavio napravili smo predstavu, koja je imala mnogo uspjeha, u kojoj je Peđa igrao sebe. Pred kraj života predložio mi je da od toga napravimo film. Shvatio sam da osjeća da mu je kraj i da bi to želio da zabilježi na filmskoj traci. Otišao sam na RTS i dogovorili smo se za mini-seriju jer tom čovjeku dugujemo i oni i ja. Odmah smo krenuli da radimo. Do poslednjeg momenta sam se nadao da će Ejdus moći da igra samog sebe, ali... Umro je trećeg dana snimanja.Najveća crnogorska tema– Prisustvovao sam sasvim slučajno sahrani jednog golootočana u Crnoj Gori. Sjećam se da je došlo da ga isprati dvadesetak golootočana. I stalno sam se pitao kako je moguće da niko u Crnoj Gori ne želi da priča i oda počast golootočkim zatočenicima, naročito jer su Crnogorci procentualno najviše stradali. Nije mi jasno kako to da ovdje nije napravljeno neko značajnije umjetničko djelo. Kako to niko nije opjevao, i zašto? Mislim da Miša Radivojević nešto sprema, ali on nije odavde. Kako je to moguće? Prosto mi nije jasno. Smatram da je to najveća crnogorska tema. Fascinantno je da ovdje svako u sebi osjeća Goli otok jer svako je imao nekog koji je tamo robovao. Da nema pisaca, reditelja... Kod nas je to uradio Dragoslav Mihailović. Sve je to vrlo čudno...”Umjesto da njegujemo mlade, mi sve radimo da ih otjeramo iz zemlje. Strašno je proglašavanje za neprijatelja svakoga ko ne misli i ne glasa kao vlast...gfhfthffjjhghj
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadr¹kom.
Zabranjen je govor mr¾nje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadr¾aj neæe biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar na¹em
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom èlanku kr¹i Kodeks novinara, prijavite na¹em
Ombudsmanu.
Uslovi korišćenja
Svako neovla¹æeno kori¹æenje sadr¾aja ¹tampanog i on-line izdanja Dana ka¾njivo je i vlasnik prava shodno Zakonu o autorskim i srodnim pravima ima pravo na za¹titu od istog, kao i na naknadu ¹tete prouzrokovane takvim radnjama.
Zabranjeno je svako objavljivanje, modifikovanje, kopiranje, ¹tampanje, reprodukovanje, distribuiranje ili na drugi naèin javno prikazivanje podataka, tekstova, fotografija i informacija iz na¹ih izdanja, bez pisane saglasnosti Jumedia Mont doo.
MARKETING
loading...
|
Karikatura DAN-a
Pogledaj sve karikature >>>
|
)){kind=small}
