Violinista
Vujadin Krivokapić jedan je od najistaknutijih umjetnika koje Crna Gora trenutno ima. Svoje znanje predaje mladima, kao vanredni profesor na Muzičkoj akademiji, a domaće ljubitelje klasične muzike povremeno počasti solo nastupom, na kojem gotovo po pravilu izvede neko vanserijski zahtjevno djelo.
U vrijeme kad se bježalo s ovih prostora, on se vratio iz Montreala, u kojem se usavršavao i nastavio da gradi karijeru u Crnoj Gori. Primjer je da se visoki kvalitet postiže samo radom i trudom, a ime i ugled poštenim odnosom i prema sebi i prema drugima. U poslednje vrijeme daje doprinos i radu Muzičkog centra Crne Gore, kao predsjednik Savjeta, a sa kolegama i studentima priprema proslavu jubileja Muzičke akademije.
– Trudim se da sam konstantan, aktuelan, da širim repertoar, da budem u kontaktu sa svojom profesijom. Smatram da je cilj trajati duže, nego napraviti bljesak. Ne pratim metu, nego više gledam da imam zdrav stav prema svom poslu i svojoj profesiji.
• Kada ste shvatili da ćete se baviti klasičnom muzikom?– Svaka profesija koju radite valjano izuskuje i trud i rad i posvećenost. Što se mene tiče, volio bih da postoji neka ljepša priča, ali nije tako. U muzičku školu su me upisali roditelji. Muzika nije bila moj izbor, ali smo se u kući složili kasnije da je put kojim bi trebalo da krenem. Interesantno je da sam prvi u svojoj familiji koji se bavim muzikom. Volim da razmišljam da je muzika izabrala mene.
•
Kako gledate na muziku, kao svoj život ili profesiju?– I kao jedno i kao drugo. Suvoparno bi bilo da na muziku gledam samo kao profesiju. Onda bi bilo da jurim za nekim ciljem. A sa druge strane, nije to samo ni život. To je balans koji je moguć samo ako imaš iskren odnos i sa svojom profesijom i sa porodicom. Ne postavljaš pitanja – jednostavno se prepustiš.
•
A kako su Vaši roditelji reagovali kada su shvatili da ste vanserijski talenat?– Ne da su oni bili iznenađeni, nego sam i ja bio iznenađen. Ali, imao sam sreću da su moji roditelji uvijek željeli da upoznaju nove stvari i nisu imali strah da omoguće svom djetetu da se upozna sa stvarima koje oni nisu znali. Sa te strane su pokazali napredan stav u odnosu na okruženje. Zbog toga sam veoma ponisan na svoje roditelje.
•
Njegujete solo karijeru, ali ste i pedagog na Muzičkoj akademiji, a čak imate i neka administrativna zaduženja. Čemu ste najviše posvećeni?– Tehnički, moje prvo zanimanje je profesor na Muzičkoj akademiji, imam svoju klasu i svoje studente. Uživam u radu sa studentima, motivišu me i to mi non-stop daje snagu. Imam i koncertne aktivnosti. Ali, često se sjetim onog što mi je rekla moja profesorica, koja nije među živima, da ono čime se ja bavim nije biznis, nego zadovoljstvo. Radim sa mladima, i sviram muziku koju volim. Da li je to naporno – jeste, zahtijeva dosta truda i odricanja, i to je tačno, ali osjećam se blagosloven zbog svoje profesije. Pomisle ljudi da je to zato što se bavim muzikom, ali ja sam siguran da svako može da zavoli svoj posao. Jer, čovjeku koji zaista radi, posao postane zadovoljstvo.
•
Možete li da uporedite pedagoške metode i nivo visokoškolskog muzičkog obrazovanja u Beogradu, gdje ste studirali, Kanadi i na našoj Muzičkoj akademiji?– Poslednjih godina naša akademija je napredovala, svi se trude da doprinesu njenom napretku u otvaranju prema svijetu. Imamo jako dobru konekciju sa akademijama u okruženju. Umreženi smo i to lijepo funkcioniše. Divna stvar kod globalizacije je upravo ta umreženost, razmjena studenata i profesora. Učimo jedni od drugih. Imam sreću što su mnoge moje kolege sa studija sad profesori, posebno u Beogradu, pa sarađujemo i razmjenjujemo iskustvo. Možda griješim, ali čini mi se kao da je to ona velika Jugoslavija.
•
Kao da se kulturni prostor nekadašnje države obnovio?– Kao da se nije nikad ni raspao. Smatram da je najbolje u kulturi i nauci baš to što granice ne postoje. Nema tu idologija koje razdvajaju, već samo onih koje spajaju.
•
Imali ste mogućnost da ostanete u Kanadi. Zašto ste se vratili i to u veoma delikatnom momentu?– To je bila moja lična odluka, a i moja priroda je malo kumovala tome. U Beogradu sam četiri godine studirao, pa onda dvije godine magistrirao. Onda otišao u Kanadu i opet magistrirao i za to vrijeme sam shvatio da se meni sviđa ovdje. Da li je bilo bolje da sam ostao u Kanadi – jeste sigurno, jer bih profitirao mnogo više što se tiče profesije, ali lagao bih ako bih rekao da nisam ovdje zadovoljan. Da li ima stvari koje treba unaprijediti? Naravno, ima dosta.
•
Kao vrhunsku umjetnik, vrsni pedagog, otac, šta mislite šta kod nas treba promijeniti?– Smatram da treba iskoristiti trenutnu situaciju. Ima ona čuvena priča o engleskoj travi. Kad se Crnogorac požali Englezu da mu engleska trava nije kao u Engleskoj, iako je zaliva i podrezuje, a ovaj mu odgovori: „samo nastavi i za 200 godina bića kao naša”. Dakle, možemo gledati sa te strane. Ali, možemo i sa druge, pozitivnije. Mi smo već formirana država, a to što nemamo tradiciju kao razvijene zemlje možemo da iskoristimo kao dobru startnu poziciju. Možemo napredovati mnogo brže, nego kako je je to išlo kroz istoriju.
•
Ali kada je kriza prvo se ukida kulturi?– Ne bih rekao da ima manjka para. Samo ih treba pametnije rasporediti.
•
Da li su Vaše kćerke pokazale interesovanje za muziku?– Jesu, ali nemam namjeru da ih forsiram. Ako budu željele ozbiljno da se bave muzikom moja je obaveza kao roditelja da ih podržim.
•
Nova godina je vrijeme kad se rezimira i sumira, prave planovi...– Kad je Akademija u pitanju već je sve isplanirano, naravno. Sa studentima uveliko spremam repertoar za nastupe. A, lično, za sebe ne volim da planiram. Imam već nešto u glavi, ali često isplanirano poslije pođe u nekom drugom pravcu. Ušao sam u period života kad osjećam svojih 43 godine i kako mi kćerke brzo rastu, i pokušavam da se snađem u tome. Pokušavam da budem najbolja verzija sebe. Ne dijelim dan striktno na vrijeme kad vježbam, držim časove, bavim se papirologijom na Akademiji. Jer, shvatio sam da je sve to jedan proces.
•
Šta želite građanima Crne Gore u Novoj godini?– Želim penzionerima da primaju penziju, a studentima da polažu ispite. A, ostalima da rade.
SVETLANA ĆETKOVIĆ
Živimo u svijetu u kojem je sve povezano•
Da li sa kolegama komentarišete nova imena koja se pojavljuju na sceni. Nikad se za muzičare, posebno vrhunske, ne vezuju takve priče. No, i Vi ste od krivi i mesa...- Kao profesora to je i moja obaveza. Razgovaramo o tome i komentarišemo sve što je novo. Interpretacije su podložne promjenama, uticajima. Stvari se danas mijenjaju znatno brže zahvaljujući tehnologiji. To je s jedne strane olakšalo posao, ali postaje sve teže snaći se u tome. Strašno me je obradovao podatak da je u Velikoj Britaniji najbolji srednjoškolaci upisuju humanističke nauke. To je odlično, jer su mladi shvatili da će mašina moći da radi sve osim da misli. Ako se nastavi, to će pozivno uticati i na kulturu i umjetnost. Jer, živimo u svijetu u kojem je sve povezano.„Ostati ili otići” je lični izbor•
I Crna Gora je pogođena masovnim iseljavanjem mladih ljudi koji su nezadovoljni sistemom i načinom života. Kao čovjek koji je izabrao povratak, šta biste im savjetovali?– Znam dosta ljudi koji su otišli i u inostranstvu ukapirali da tamo nije baš onako kako su zamišljali. Ne želim da pokrećem kampanju „ostati ili otići“ jer to je lični izbor. Moj izbor je bio da se vratim. Moj izbor je podcrtan time što sam otac dvije kćerke i želim, ako niša drugo, da za njih pokušam da napravim nešto pozitivno.”Smatram da je najbolje u kulturi i nauci baš to što granice ne postoje. Nema tu ideologija koje razdvajaju, već samo onih koje spajajuSmatram da je najbolje u kulturi i nauci baš to što granice ne postoje. Nema tu idologija koje razdvajaju, već samo onih koje spajajuživimo u svijetu u kojem je sve povezano.•
Da li u muzičkom svijetu postoje oni momenti kad opušteo razgovorate sa kolegama o muzičare koju su se pojavili, njihovim interprtacijama. Nikad se za muzičare, posebno vrhunske, ne vezuju takve priče. No, i vi ste od krivi i mesa.
- Kao profesora to je i moja obaveza. Interpretacije su podložne promjenama. uticajima. stvari se danas mijenjaju znatno brže zahvaljujući tehnologiji. To je s jedne strane olakšalo put jer ima mnogo više mogućnosti da se upoznamo sa novinama. To sve postaje globalno i treba se snaći. Razgovaramo o tome i komentarišemo sve što je novo. Strašno me je obradovao podatak da je u Velikoj Britaniji najbolji srednjoškolaci upisuju humanističke nauke, sociologiju, psihologiju, filozofiju. To je odlično, jer su mladi shvatili da će mašina moći da radi sve osim da misli. Ako se to nastavi, pozivno će uticati i na kulturu i umjetnost. Jer, živimo u svijetu u kojem je sve povezano.Želim za ćerke ovdje da napravim nešto pozitivno•
I Crna Gora je pogođena masovnim iseljavanjem mladih ljudi koji su nezadovoljni sistemom i načinom života. Kao čovjek koji je izabrao povratak, šta biste im savjetovali?
– Znam dosta ljudi koji su otišli i u inostranstvu ukapirali da tamo nije baš onako kako su zamišljali, ne želim da pokrećem kampanju „ostati ili otići“ jer to je lični izbor. Moj izbor je bio da se vratim. Moj izbor je pocrtan time što sam otac dvije ćerke i želim, ako niša drugo, da za njih pokušam da napravim nešto pozitivno.
)){kind=small}
