Likovna umjetnica, ovogodišnja finalistkinja za Nagradu „Milčik” Jovana Vujanović sigurno je, godinu za nama, može okarakterisati kao uspješnu. Uspjela je da održi i dvije samostalna izložbe u zemlji i u Rusiji, i učestvovala u kolektivnim predstavljanjima. Ova akademska grafičarka, članica Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore, studijski je boravila i u Cite des Arts rezidenciji u Parizu.
– Ove godine imala sam priliku da realizujem dvije samostalne izložbe na kojim su predstavljeni moji stariji radovi iz ciklusa „Efemera”. Ovo su bili projekti koji su inicirani od strane galerije „Stefan Mitrov Ljubiša” u Budvi i „Moderne galerije” u Irkutsku u Sibiru. Takođe u oktobru sam imala priliku da rezidencijalno boravim u Cite des Arts u Parizu i tamo upriličim otvoreni studio. Veoma sam zadovoljna kako je protekla realizacija izložbe „Efemera” u Irkutsku. Galerija je vrlo profesionalno pristupila produkciji i promociji izložbe, od njene postavke, otvaranja, do vođenja kroz izložbu. Zbog njihovog stručnog pristupa u medijskoj prezentaciji izložba je bila vidljiva i u velikom broju posjećena. S obzirom na uslove i mogućnosti u kojima stvaraju umjetnici u Crnoj Gori kao i uslove u kojima sam sve ove projekte realizovala, protekli period smatram uspješnim.
• Koliko mladi umjetnici kod nas uopšte imaju prostor za izložbe, kao svojevrsni dokaz njihovog umjetničkog stvaralaštva i upoznavanja šire javnosti sa svojim radom? Da li bi tu nešto trebalo mijenjati, u smislu u kojem se to pokušava s nagradom „Milčik”? Koliko umjetnici jesu ili nisu zainteresovani da sami nešto promijene – pokrenu? Na koja ograničenja najčešće nailaze?
– Ovo je kompleksno pitanje i mišljenja sam da treba mijenjati sve. Počela bih od obrazovnog sistema koji bi morao biti drugačije konstruisan, tako da već nakon diplomiranja mladi umjetnici imaju neophodno stečeno znanje i budu spremni za buduće korake u svojoj profesiji. Što se tiče kulturnih institucija one posjeduju fizički prostor za izlaganje, ali im nedostaje stručnog kadra koji će da radi u službi umjetnosti, u službi kulturne scene uopšte i koji ima vizju za njen budući status. Talentovanih umjetnika ima, ali ih treba usmjeriti, prezentovati, finansirati itd.
I na kraju, kada i dođe do realizacije izložbe nekog umjetnika, ne možemo reći da je to dovoljno, neophodno je učiniti je vidljivom. Poručila bih umjetnicima mlađih generacija da se naoružaju znanjem i da budu spremni da profesionalno promovišu svoju umjetnost jer to njihov jedini sigurni put ka ličnom uspjehu.
• Koliko naši mladi umjetnici dobijaju priliku da se usavršavaju, u inostranstvu, regionu? Zašto je bitno izaći izvan okvira sopstvene sredine i odmjeriti se negdje u inostranstvu?
– Izaći van okvira sredine je uvijek poželjno za bilo kog pojedinca. Sredina oblikuje i formira čovjekov identitet i neophodno je rasformirati ga, porušiti društvene matrice i šablone, otvoriti se i dozvoliti da taj identitet preoblikuju nova iskustva i ružna i lijepa. Što se tiče profesionalnog usavršavanja jasno da su prilike i mogućnosti daleko veće u inostranstvu bilo da su u pitanju rezidencije, studije ili izložbe. Mogućnosti su bezbrojne. Problem je što te mogućnosti nemaju svi jednako. Ovdje, za veliku većinu, jeste problem finansiranje takvog usavršavanja. Rijetko mogu pomoći stipendije ili prolazak na državnom konkursu za sufinansiranje projekata u polju kulture. Ukoliko namjeravate da se usvršavate, ostvarite izložbe ili rezidencijalne programe morate biti spremni da ih samostalno finansirate. Ovo je vodeći razlog zašto je mali broj aktivnih umjetnika u Crnoj Gori.
• Vaš „potpis” je kombinacija različitih medija kojima se izražavate – crtež, slika, fotografija, video... Otkud potreba za „proširenjem” slike, za izlaskom „iz rama”?
– Često ponavljam da mediji treba da budu u službi ideje. Da, preferiram različite medije, ali ne preferiram da se njima definišem. Na akademiji sam studirala grafiku, koja je sama po sebi eksperimentalna disciplina, vjerujem da sam taj princip usvojila djelujući i kroz druge medije. Ne volim repeticiju, čak i po cijenu da budući rad nekad bude gori nego prošli, otuda i težnja za izražavanjem kroz različite medije.
• Nije Vam stran ni performans, kao i izraz blizak njemu. (Performans ste održali prošle godine u Beogradskoj galeriji „U10” u okviru izložbe „Tereni tijela”). Koliko je taj izbor negdje i pitanje ličnosti, karaktera, snage za autoironijom? Da li planirate dalje da radite više u tom polju?
– S obzirom da je performans takva umjetnička forma u kojoj se gradi odnos i relacija između umjetnika i publike jako je bitno da performer posjeduje takav dar da je u stanju da okupira svojom energijom prostor i publiku. Zato i vjerujem da taj izbor jeste pitanje ličnosti i karaktera. Međutim, pri realizaciji rada „Ever After” za mene je tada performans bio jedina forma u kojoj sam mogla realizovati zamisao. Bio je to nov i zahtjevan poduhvat za mene iz kojeg sam puno naučila, suočavajući se sa neočekivanim okolnostima prilikom njegovog izvođenja. Da li ću se u budućnosti baviti ovom umjetničkom formom ne znam, ukoliko ideja bude zahtijevala odgovor je - da.
• Na čemu trenutno radite?
– Potrebno mi je vrijeme da sakupim utiske o svom radu. U takvim periodima obično samo zapisujem ideje, istražujem teme koje bi bile važne za neke moguće nove radove.
• Šta biste poželjeli sebi, a što čitaocima za Novu godinu?
– Poželjela bih sebi i drugima da ne dozvolimo da nam svakodnevica, rutina, malodušnost, sve moguće društvene prepreke i norme savladaju entuzijazam, dobru volju i namjere, kako ne bismo postali samo odraz onoga što ne želimo.
Ž. JANjUŠEVIĆ

---

Gubi se tradicionalna slika tijela
• Vaš rad, već sada, bilo da izlažete samostalno ili s kolegama, prepoznatljiv je po istraživanju čovjekove, ne samo seksualnosti, već tjelesnosti uopšte. Zašto je to još bitna tema ne samo likovne, već umjetnosti uopšte? Šta je tu intrigantno?
– Ljudsko tijelo je od velike važnosti za razumijevanje aspekata identiteta kao što su pol, seksualnost, rasa i etnička pripadnost. Kroz istoriju umjetnosti do danas, primijetićemo da se tradicionalna slika tijela gubi, ali da je izgubljena u kontekstu umjetnika koji napuštaju konvencionalne medije kojima izražavamo ljudski oblik. Umjetnici su i dalje fascinirani subjektom tijela bilo da se koristi kao medij, objekat ili predmet. Bez obzira na to kako umjetnici predstavljaju tijelo, ono zadržava svoju značajnu biološku, individualnu i kulturnu vrijednost. U svom kreativnom procesu mnogi umjetnici putem prikaza tijela i korištenjem vlastitih tijela ilustrovali su brojne egzistencijalne teme. Vjerujem da tema tijela nikada neće izgubiti svoje mjesto u umjetnosti.


Fotografija prkosi prolaznosti
• Za Vas je fotografija veoma bitna. Danas, čini mi se, ipak možemo reći da je ona klasičan medij, jer je nastala prije više od 100 godina. Šta je ono što je čini životnom i što Vas privlači njoj?
– Fotografija je mediji koji na određen način prkosi prolaznosti vremena, ona predstavlja jedan zamrznuti momenat u vremenu i može nuditi realnost koja postaje više od same realnosti. Dok se njen zamrznuti frejm ne mijenja, sadržaj tog frejma može predstavljati mjesta koja više ne postoje, ljude koji više nisu tu, odnose koji su nestali. Za mene, to je jedan od elemenata ovog medija koji je sasvim fascinantan. Ovaj medij je direktno uvezan sa našim strahom od zaborava.



”Ne dozvolimo da nam svakodnevica, rutina, malodušnost, sve moguće društvene prepreke i norme savladaju entuzijazam, dobru volju i namjere, kako ne bismo
postali odraz onoga što ne želimo