Najljepše od svega je da ima novih poslova, novih glumačkih izazova, a ja ih imam, jer me je neko pogledao s neba, kaže u specijalnom intervjuu za „Dan” jedna od najboljih glumica srpskog glumišta Gorica Popović, dama koja energijom, osmjehom i pozitivnim stavom plijeni i publiku i kolege. Na hiljade uloga, nagrada, smijeh i aplauz publike, jer je ova slavna glumica zaista, kako sama kaže za sebe kroz osmijeh, renesansna ličnost.
• Godina za nama je zaista na svojevrstan način bila oda i publike i kritike i institucija i kompletne javnosti Vama, Vašoj umjetnosti, glumi...
– Tako se nekako potrefilo. Dogodilo se da sam dobila dvije veoma značajne nagrade „Žanku Stokić” koju dobijaju glumice za životno djelo i Nagradu „Pavle Vujsić” koja se dodeljuje za filmsko stvaralaštvo, takođe za cio opus, negdje na kraju karijere. To je zaista lijepo, imponuje, samo što ja nikada nisam od onih koji se uljuljkaju i vole da prave nekakve jubileje, da nešto obilježavaju... Rekla sam oba puta da ove nagrade nisu tačka, već zarez u mojoj karijeri, jer imam energije i osjećam u sebi snagu i volju da teram dalje... Nisam otišla ni u penziju, iako imam sve uslove za to. Nekako mi i ne daju u pozorištu da se penzionišem.
• Svaka glumica kada krene u ovaj posao priželjkuje „Žanku”?
– Jeste. Žanka je bila čudo od glumice, a i od žene. Sticajem okolnosti imam kuću na Srebrnom jezeru, u Velikom Gradištu gdje je ona živjela i gdje čak postoji jedno dvorište u kom je bila njena kuća, na žalost srušena. Da je sreće, pa da je ta kuća ostala i da se nekako obilježi... Žanka je bila čudo jedno. Ali, osim onih divnih, svijetlih trenutaka u glumačkom poslu, imala je i tu tragediju da joj budu oduzeta građanska prava zbog igranja tokom okupacije u Beogradu. Takođe je jedan moj djed-ujak, glumac Narodnog pozoršta Aca Cvetković streljan, iz istog razloga. Žanka i on su, dakle, radili isti posao i to je ono vječito umjetničko pitanje: „Šta raditi u tim i takvim vremenima i kako se izboriti?” Žanka je kultna figura naše kulture i naravno da glumicama nagrada koja nosi njeno ime imponuje i na neki način i obavezuje.
• U Vašoj porodici je umjetnost sveprisutna. Spomenuli ste ujaka, a tu je i Vaš otac Mojsije i očigledno je da ste sebi trasirali put još kao dijete. No, nakon svih ovih stepenica koje ste prošli, kako gledate na to da u suštini glumac nije svoj, već pripada svima?
– To su sve pojavne stvari, koje kod nas srećom nisu u onoj najstrašnijoj mjeri u kojoj postoje na Zapadu, da ne kažem u Holivudu, gdje ljudi nemaju ni trunku privatnosti, jer paparaci čuče iza ćoška. Kod nas nije u toj mjeri, mada smo dosta poprimili toga ružnog. Ljudi su u principu radoznali i vole da zavire iza neke ličnosti, vole da znaju detalje o privatnom životu... Volim da kontaktiram sa novinarima, ali se trudim da sačuvam svoju porodičnu intimu i to mi uspjeva. Ta popularnost i taj reflektor uperen u vas u svakom trenutku i prija donekle, ali često zna da bude i neprijatan i dosadan, neprimjeren, ali eto, šta da se radi, civilizacija ide tim smjerom, površnim putem. Tako da tu smo – gdje smo.
• Odnos publike prema Vama je najdirektnije izražen u pozorištu. Kako se pojave na repertoaru predstave „Brod plovi za Beograd”, ili „Slavna Florens”, u kojoj ste po meni maestralni, karte se rasprodaju?
– Glumci će vam uglavnom reći da je pozorište specifična stvar zato što imate direktnu razmjenu emocija, da tako kažem, sa publikom u gledalištu. To je ono što podiže adrenalin i daje čar ovom poslu. Čudna su iskustva i različita. Recimo, uvijek smo umorni pred kraj godine i imamo puno predstava i snimanja, a te večeri kada ste bili u publici gledajući „Slavnu Florens”, mi glumci smo bili umorni. Međutim, kada dođe publika i čujete prvi smijeh, zaboravljate na umor i na kašalj i to postaje uzajaman doživljaj koji nosi ljepota ovog posla.
• O čemu ste razmišljali kada ste krenuli 1969. sa filmom „Krvava bajka”, pa 1977. s „Mirisom poljskog cveća” i ulogom koja Vas je uvela u veliki svijet glume?
– Moj otac je bio slikar u Kragujevačkom pozorištu i prve korake sam napravila u tom teatru. Bila sam opčinjena tim svijetom, ne samo glumom, već likovnošću, muzikom, uopšte umjetnošću. Ta prva uloga kod Torija Jankovića je zaista je bila za mene posebna, iako je trajala par trenutaka. Bukvalno su me uzeli iz školske klupe da odigram tu ulogu, malu ili kako volim da kažem: „Ako ste trepnuli, možda me niste ni primijetili u tom filmu”. Ali, tada sam odlučila da krenem glumačkim putem. Nakon položenog prijemnog ispita na Akademiji, sve je krenulo svojim tokom. Mada, prvih nekoliko godina sam ostala kao asistent na fakultetu, na dikciji. Onda sam počela polako da igram u pozorištu i, evo me i danas u Ateljeu 212, kao matičnoj kući. Teatru koji sam oduvijek voljela. Sjećam se kao srednjoškolka sam posjećivala predstave jer je Atelje 212 gostovao često u Kragujevcu. Bila sam očarana od kada sam prvi put zaigrala na toj sceni. No, sve je kod mene nekako išlo logično i bez velikih stresova što nije uvijek slučaj u ovom poslu. Morate imati i puno sreće kada ste glumac, pored onog ozbiljnog rada, koncentracije i posvećenosti, tako da mogu da kažem da me je pogledalo nešto s neba.
• Gdje najčešće čekate Novu godinu?
– Uvijek kod kuće. Mada, prošle godine sam sa Darom Džokić išla u Egipat, ali poslije Božića ustvari. Ponekad odem na moje Srebrno jezero. Najviše volim da napravim dobru večeru i kada se lijepo naklopamo da gledamo onaj televizijski program, filmove i da zaspim u pižami kad hoću.
• Kada ste pomenuli „Brod plovi” i različite aspekte izražavanja na sceni, to je kod Vas nekako sastavni dio umjetničkog opusa – pjevate, glumite, igrate, pišete, režirate, vezete, šijete, kreirate...?
– Jeste. Renesansna jedna ličnost (smijeh). Svoje hobije sam pretvorila u nešto opipljivo. Uspjela sam da ih prezentujem na profesionalan način. Poslednju sam izložbu imala u Torontu, prošle godine, i to mojih zidnih vezova. Jedna vrlo zanimljiva tehnika prezentovana u torontskoj galeriji. Bavim se vezom, pačvorkom, pletenjem... Radila sam nekoliko projekata gdje sam bila sam svoj majstor i pisala scenario i režirala, pravila songove, gdje mi je suprug pomogao da zapiše note. Radila sam kostime, na primjer za Florens. Različite stvari me okupiraju i kada osjetim da mi nešto ide, da mi je blisko, ja to uradim.
• Šta Vas veže za Crnu Goru? Nekada ste bili čest stanovnik Ade Bojane?
– Bila sam prije tri, četiri godine na Adi, bila gošća na vjenčanju Tamare Dragičević i Petra Benčine. Volim Adu Bojanu, stalno se kanimo da idemo, međutim, imamo neke pse, pa je teško da ostavimo nekoliko pasa da ih drugi čuvaju. Volim crnogorsku obalu, a volim i gostovanja tamo od Herceg Novog do Tivta... Mislim da sam poslednji put bila u Nikšiću kada sam imala svoje veče. Šta da kažem, volim da odem u Crnu Goru.
• Šta sada radite?
– Serija „Švindleri” po scenariju Đorđa Milosavljevića, u režiji Nemanje Ćeranića kreću poslije Nove godine. Vjerujem u tu seriju. Radim trenutno sa Sekom Sablić predstavu po najnovijem tekstu ruskog pisca Nikolaja Koljadina „Lažljivice”. Sekin sin je režiser, a nas dvije igramo. Premijera će biti u februaru, a u Rusiji u aprilu. Već smo pozvani u junu na Koljadin festival u Jekaterinburg. Čeka me i velika uloga u serija režisera Miodraga Ćertića, koji živi u Americi. Radi se o ženi kojoj u Srbiji umire muž, pa ona odlazi u Ameriku da živi kod sina, i tamo se zaljubljuje. Takve priče su rijetke u našoj kinematografiji, priče o ženi u ovim godinama. Radim punom parom. M.NjEGUŠ

---

Iza tmurnog oblaka je sunce
• Naši čitaoci i mi Vam želimo srećnu Novu 2020. godinu i uspjeh na svim poljima. No, otkrijte šta je najvažnije glumcu da poželi u ponoć „najluđe noći”?
– Da bude zdrav, da ga služe tijelo, glas... Kada ga nešto boli, teško je. Stoga svima prvo poželimo zdravlje. Na život gledam sa osmjehom. Često ima povoda da se ne gleda tako, ali moramo. To je kao kada letite avionom kroz kiše, oluje, turbulencije i odjednom uletite u sunčevu svjetlost. Iza tmurnog oblaka je sunce.







”Kada dođe publika i čujete prvi smijeh, zaboravljate na umor i na kašalj i to postaje uzajaman doživljaj koji nosi ljepota ovog posla