Sigurno je da su mnogi, ne samo u Podgorici, već čitavoj Crnoj Gori, odrastali uz predstave u kojima je glumio Dejan Đonović, glumac podgoričkog Gradskog pozorišta. I sigurno je da su zahvaljujući rolama koje je tumačio zavoljeli pozorište i nastavili da gledaju Đonovića, ali u ulogama koje ostvaruje na večernjim scenama, predstavama za odrasle. Takođe, generacije mališana koji sada stasavaju, kao i oni koji su sada adolescenti prepoznaju Đonovića i kao autora tekstova za brojne dječije hitove, i kao vrsnog pjesnika za djecu. To potvrđuje i ovogodišnja nagrada festivala „Susreti pod Starom maslinom”, koja afirmiše dječije i stvaralaštvo za djecu.
– „Susreti pod Starom maslinom” su najznačajnija manifestacija posvećena dječjem i stvaralaštvu za djecu, prevashodno kada je u pitanju književnost za najmlađe. Ma koliko da mi volimo da se hvalimo svim i svačim, i pretjerujemo uzvisujući sopstvene uspjehe i stanja, zaista treba imati granicu u tome. U korist te ideje, daću sebi za pravo da kažem da mislim i tvrdim da u Crnoj Gori književnost za djecu nije vrjednovana na zaslužujući način. Ni od strane autora, ni od strane onih koji bi trebalo da motivišu njen razvoj. Tako, „Susreti pod Starom maslinom” postaju još važniji festival za Crnu Goru, nagrada predstavlja još veću obavezu prema literaturi, a potreba da se o ovome govori i veću zabrinutost zbog postojećeg stanja. Može to i kraće: Srećan sam što sam zaslužio ovu nagradu! Hvala onima koji su to prepoznali i udostojili me te časti.
• Kakav je bio osjećaj dobiti književnu nagradu koju su prije Vas dobijali autori koje ste i sami nekad čitali kao lektiru? Koje knjige su bile posebne za Vas kao dijete?
– Taj osjećaj nije osjećaj veličine i rasta u sopstvenim očima, vjerujte mi. Pomalo je nelagoda jer vas natjera da preispitujete da li ste zaista sposobni da se nosite sa tolikim očekivanjima od sebe u budućnosti, pokušavate da povežete svoje stvaralaštvo sa kvalitetom koji su drugi postavili kao referencu. Ja sam prema sebi prilično strog i ne dam da se otme ego i počne da „brlja” po onome pametnom i kreativnom što sam, ili ću biti u stanju da uradim. Ploča na kojoj urežu vaše ime pa se nađete među piscima kao što su Dragan Lukić, Ljubivoje Ršumović, Luko Paljetak, Pero Zubac, Šimo Ešić, Dušan Pop Đurđev, Dragan Radulović, Milenko Ratković... ostaje i svjedoči da ste uradili nešto vrijedno za zajednicu.
Može to i kraće: „Orlovi rano lete”, „Mali pirat”, „Kako spavaju tramvaji”, „Bijela griva”...
• Koliko se danas uopšte, ne samo u Crnoj Gori, poklanja pažnje dječjoj književnosti? Zašto se često ispušta iz vida da to nije nimalo neozbiljan žanr, čak naprotiv? Otkud stav, slika – o dječjoj književnosti kao manje ozbiljnoj?
– Naša istorija književnosti za djecu nema dugu istoriju. Uzroke možda treba tražiti u patrijarhalnom i ratnom poimanju svijeta i života. Da biste bili priznati u ovakvim društvima, potrebno je da se dokažete, prije svega, najmuškijim muškarcima, simbolima sile, moći, hrabrosti. Lirsko, ljubav, nježnost se tumače kao izraz slabosti. Osim toga, odrasli potvrdu svoje ostvarenosti traže u odraslima, i to po pravilu u onima koji predstavljaju moć, silu, vlast. Može to i kraće: Dajte djeci pravo glasa pa ćete vidjeti kojom brzinom će političari da skrenu pažnju piscima za djecu da pišu za njih.
• Pratite li šta rade Vaše kolege kada je u pitanju književnost za djecu, i da li biste izdvojili nekoga? Možda da preformulišem, da ste sada Vi dijete čije knjige biste rado čitali, i zašto?
– Moram da budem iskren: ne stižem da ispratim sve. Kad kažem sve, mislim na jezički istorodan region, jer u Crnoj Gori to nije problem – piše se sporadično, nema novih kretanja, njegujemo prilično prevaziđene forme i bavimo se uskim brojem motiva. Ne svi, ali u većini. U svakom slučaju izdvojiću par pisaca: meni izuzetno drag, talentovan i neponovljiv Velimir Ralević iz Berana, a od prije par godina sa već četiri knjige Žarko Vučinić, posvećen ekologiji, veoma pametno i posvećeno radi na pridobijanju novih ljubitelja zdravog života i prirode. Trenutno sam najviše opčinjen pjesnikom iz Kraljeva, Dejanom Aleksićem i toplo preporučujem roditeljima da ga nipošto ne zaobiđu, jer zaista čarobno piše. Može to i kraće: „Cipela na kraju sveta”, „Šta sam ono hteo da kažem”...
• Pretpostavljam da ste, ako ne kao dijete, a onda kao adolescent, sigurno mnogo čitali. Jer, da nije tako, pretpostavljam da se ne biste upustili u glumačke vode... A, ako književnost nije uticala, šta je bilo presudno da zavolite glumu?
– Najkraće: Stidljivost...
• U posljednje vrijeme, kada je u pitanju Vaša matična kuća i njena Večernja scena, kao i u „Zetskom domu”, ostvarili ste uloge u komadima koji su kritički nastrojeni prema raznim društvenim deformacijama. Takođe, Vi i Vaše kolege iz Gradskog pozorišta, ukazali ste na neke propuste u sopstvenoj kući. Ipak, u dijelu javnosti to nije naišlo na podršku, za razliku od podrške koje su dali predstavama. Kako to objasniti?
– Kratko: Licemjeri smo.
• Koliko takav odnos prema glumcima ima veze i s generalnim doživljajem kulture i kulturnih poslenika kao nečeg i nekog efemernog u našem društvu, umjesto onih koji, ako već nijesu, mogu biti pokretači (promjena)?
– Kulturnu scenu kod nas (a isti fenomen je prisutan i u regionu) čini i veliki broj onih koji ne znaju šta tu rade, osim što znaju da je važno da budu primaoci ličnog dohotka i neke titule (jer im ona omogućava da rade to što ne znaju da rade). Varaju se svi oni koji misle da je kultura sporedna stvar. Da će do nje da se stigne tek kad se stomak napuni pršuta, a oči TV-rijaliti sadržaja. Kultura je stožer razvoja svakog društva. Civilizacija je proizvod kulture, ne obrnuto! Kod nas vrvi od samozvanih umjetnika, slobodoumnih ljudi, nezavisnih intelektualaca. Takvima je životni poziv da vas upozoravaju i skreću pažnju da nije dobro misliti svojom nego tuđom glavom, pustiti stvari da idu kako idu, po nekim pravilima, koja su zasnovana na kolektivnim svjesnim i nesvjesnim greškama. Znate kome ne odgovaraju promjene? Onima kojima je najljepše kad sve stoji u mjestu. Eh, te ljepote! Niko ne štrči i ne čačka mečku. A ja samo fino održavam tu žabokrečinu. A ako naiđe roda, pozvaćemo lovce. Jer nama trebaju samo žabe. Njima mozak nije povezan sa nogama, a posebno ne sa govornim aparatom. Skratiću: Žabe ne donose djecu!
• Šta bi trebalo promijeniti u društvu, kod nas samih, kod pojedinca, da bi se počeli mijenjati negativni društveni i pojedinačni obrasci ponašanja i razmišljanja?
– Naučiti i osokoliti svoju djecu da se bune. Prvo protiv roditelja. Pa možda jednog dana budu sposobni i kao studenti da požele neku promjenu. Vježbaj da se buniš. Počni tako što ćeš prvo da se pobuniš protiv sebe. Takvog. Može i kraće: Vježbaj da kažeš:„NE”.
• Nedostaje li možda više kvalitetne literature u našim životima, više ugledanja na junake, a ne na anti-junake?
– Može li kraće od: ponovo pročitaj školsku lektiru?
• Kako je ovo intervju za praznični broj, možda bi bilo dobro da ipak nagovijestimo barem malo optimizma u 2020. godini. Šta biste poželjeli našim malim i velikim čitaocima?
– Djeco, učite roditelje da je istinska ljubav, ako vas nauče da volite druge. Tako ćete najviše voljeti sebe!
• Postoji li nešto što Vi želite da ostvarite u 2020. godini?
– Da. Da sve što je lijepo, dobro i pametno traje dugo, a moji odgovori što je moguće - KRAĆI.
Ž. JANjUŠEVIĆ

---

Mališanima je teže ako ne glumite kako valja
• Glumili ste u brojnim predstavama za djecu, kao i za odrasle. Postoji li razlika i koja je? Da li je zaista teže, zahtjevnije glumiti u predstavi za djecu?
– Isto, samo je glumiti za djecu opasnije. Jer može vam se desiti kad glumite da glumite da glumite, računajući da ćete tako podilazeći im, osvojiti njihovu pažnju i spriječiti sopstvenu propast, a nećete. Može malo drugačije, al` svakako kraće: Ako pravite razliku u glumi za djecu i odrasle, najteže će, u stvari, biti djeci.


Umjesto mobilnog djeci darujte sebe
• Iz ličnog iskustva, mislite li da djeca danas čitaju dovoljno, da li uopšte čitaju, imaju li naviku da čitaju? Kako stvoriti kod djece potrebu da se jedan dio dana druže s knjigom?
– Siguran sam u jedno: da više čitaju ona djeca čiji roditelji više čitaju. A roditelji koji više čitaju rano će da nauče svoju djecu da čitaju. Kupovinom mobilnog telefona djetetu za rođendan jasno dajete do znanja da vam je važniji njegov status u grupi vršnjaka nego znanje u grupi vršnjaka. Može to i kraće: umjesto mobilnog, darujte im sebe.



”Djeco, učite roditelje da je istinska ljubav ako vas nauče da volite druge. Tako ćete najviše voljeti sebe!