Pisac Janko Jelić, skrenuo je pažnju domaće javnosti svojim satiričnim pričama, ali i romanima i poezijom koje je kritika ocijenila najvišim ocjenama. Janko Jelić je rođen 26. septembra 1979. godine u Šavniku. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću na Odsjeku za srpski jezik i književnost. Magistrirao je na temi: „Dijalektizmi u djelu Mira Vuksanovića”. Piše poeziju, prozu, drame i eseje. Prva knjiga, zbirka pjesama „Pobuna stvari” je objavljena 2014. godine u izdanju Matice srpske – Društva članova u Crnoj Gori u ediciji „Hododarje”. Njegova druga knjiga – roman „Bilježnica iz preobražaja” je objavljena takođe 2014. godine u izdanju IK „Čuvari” iz Beograda. Zbirka pripovijedaka „Zlatni čovjek – priče ispred seoske” prodavnice je objavljena 2017. godine ponovo u izdanju Matice srpske – Društva članova u Crnoj Gori, koja je i dobitnik nagrade „Radoje Domanović” za najbolju knjigu satire objavljenu na srpskom jeziku u 2017. godini. Jelićeva drama „Regionalni centar” je ušla u uži izbor i dobila preporuku za izvođenje i objavljivanje na festivalu Sterijino pozorje u Novom Sadu. Na prošlogodišnjoj „Nušićijadi” u Ivanjici Jelićeva priča „Veselinka” je osvojila drugu nagradu. Janko Jelić je član Matice srpske, Matice srpske – Društva članova u Crnoj Gori i Udruženja književnika Crne Gore.

Autor si knjiga „Pobuna stvari”, „Bilježnica iz preobražaja”, „Zlatni čovjek”... Šta traži pisac u, i od 21. vijeka?

-Ne znam šta bih ti rekao, a da izbjegnem da budem ekstremno ličan. Pisci su, kao i svi umjetnici, precijenjena fela ljudi. Problem današnjeg „spisatelja“ nastaje kad on postane dio onoga što danas zovemo elitom, odnosno kad ga ta „elita“ prihvati i upije u sebe i kad ga kao „elitnog“ prepozna puk koji se „eliti“ klanja i koji sanja da se i sam jednog dana bar očeše o tu istu „elitu“. A elitizam je pojava koja možda i najtemeljnije razara ljudsku zajednicu u ovom vremenu i ubija istinsko stvaralaštvo, jer je sam po sebi lažan, čitav je obojen komforom i sterilnom govorljivošću. Pisci su kao i svi drugi ljudi i to treba i da ostanu. Kad pomisle da su iskoračili iznad te običnosti, a to se baš danas dešava, onda zaista nemam pojma šta traže. Vjerovatno traže novac, komfor, pohvale, priznanja, nagrade. Traže da im se svijet klanja, da postanu telad, i to ona zlatna. No, da ne budemo nepravedni, i pisci imaju pravo da takve stvari žele i očekuju kao i ostala „elitna“ gomila. Vjerovatno ni ja nijesam imun na tu pojavu. S druge strane, onaj pisac koji ima dovoljno snage i sreće da ne upadne u zamku elitizma i danas, kao i uvijek, traži da bude ono što je bio prije nego što se usudio da piše. Traži da bude čovjek i da u njemu nikad pisac ne pobijedi čovjeka. Ta borba nije nimalo laka, ali je pobjeda u njoj nešto najslađe što pisac sebi može da priredi.

Baviš se, prije svega, satirom. Kakav položaj taj žanr uživa u domaćoj književnosti? Da li je ona nepravedno skrajnuta? Da li su tom „skrajnjivanju” doprinijeli možda sami pisci koji se izdaju za „satiričare”?

-Nekako mi se čini da je veliki problem savremene književnosti što se često svodi na potrebu da samu sebe objašnjava i opravdava. To ti je, otprilike, kao u onoj situaciji kad pisac napiše neku bezveznu budalaštinu i onda, umjesto da to izbriše, on krene da u narednim redovima objašnjava kako ta budalaština ima duboki i skriveni smisao i umjetničku ljepotu. Ovaj problem dolazi opet od potrebe da se bude iznad svijeta u kome se živi. Satira je nešto što izlazi iz duha i iz jezika našega običnoga naroda jer je ona vrlo efikasan vid duhovne i intelektualne pobune, samim tim je i vrlo zahtjevna sa logičkog i moralnog stanovišta. Jer, ako hoćete da siječete mačem jezika, morate da pođete od sebe i danas bi se najbolja i najsmislenija satirična djela bavila samom književnošću, piscima, čitaocima, kritičarima, izdavačima, pa tek onda političkom zbiljom. Sjetimo se samo Don Kihota, on upravo na tome počiva. Priznaćemo da bi poduhvat pisanja takve satire danas za pisca bio hod po mukama i po ivici samouništenja. Tako da mi se čini da satira nije „skrajnuta“ već su se satiričari prepali da i sami postanu predmet satire. Iz tog straha izniču tekstovi koji su surogat satire, ali nije satira tu izuzetak, takvi tekstovi niču i među svim ostalim književnim vrstama.

Šta bi savjetovao mladom piscu?

-Ne znam, kako da naučim drugoga kad ni sebe ne umijem. Pozicija savjetodavca u mojim godinama i sa mojim prilično tankim iskustvom i opusom bi bila licemjerna. Ali, eto, ako baš nekoga zanima, mladom piscu bih savjetovao da ne zaboravi da je pisanje, kao i svaki drugi posao, samo djelić života i samo fragment čovjekove energije. Pisci valjda često razmišljaju o tome kako će ih i da li će ih ljudi pamtiti po njihovim djelima. Valjalo bi ponekad da razmišljaju i o tome po čemu će oni sami sebe pamtiti jer dođu dani kad se i najoštrije pero otupi i kad najljepše misli budu pobrljavljene u staračkim danima senilnosti i sebičnosti. Dođe trenutak i spoznaja da je i najgori čovjek vrjedniji od najboljeg pisca. Zato neka se nijedan od nas ne zavarava besmislicom da je književnost važnija od života. To jednostavno nije tačno ni na jednom kantaru. I zato se valja truditi da naše pisanje bude nakit naše ljudskosti, lične i kolektivne, a ne nikako da naša ljudskost, ljubav, drugarstvo, vrlina, pa i mana, postanu nakit našega pisanja.

Pišeš prozu i u poeziju. Koji žanr ti više leži?

-Vjerovatno proza. U njoj sam jednostavno bio lukaviji nego u poeziji.

Da li smatraš da naše društvo ima sluha za književnost i uopšte umjetnost?

-Naše društvo već odavno ne funkcioniše kao jedinstven pojam. Naše društvo je izdijeljeno na klase i potklase koje žive jedna uz drugu, ali se samo u prijekoj potrebi prepoznaju i identifikuju, a čak i tada se vrlo teško miješaju međusobno. Ali, to nije nova priča iako je danas sve umiveno sofisticiranim sapunima i bojama. Postoji pojavna i poželjna slika društva koju čine ljudi i organizacije kojima je uloga na zvanično instaliranoj pozornici bitnija i od sopstvenog života, odnosno njihov život je nezamisliv bez te pozornice. Postoji i ona druga slika koja bi trebalo da je vidljivija, ali nije prepoznata kao nešto posebno bitna i sa njom se malo ko javno, jasno i glasno identifikuje iako većina nas iz te slike za života mrdnuti nećemo. A književnost jeste po mnogo čemu identifikaciona kategorija. Osjećaj za književnost neke zajednice, po meni, zavisi od iskrenosti prema sebi i od spremnosti da sebe prihvatimo onakvima kakvi jesmo. I, kad već govorimo o tom osjećaju, treba reći da on potiče i počinje od samih pisaca. Odnosno, da to matematički kažem, kakvi su nam pisci takvi su nam i čitaoci. Dakle, srednja žalost, ali to ne znači da već sjutra ne može biti mnogo bolje, ili mnogo gore. Za oboje mi imamo potencijala, a to je, kako god obrneš, dobro, jer smo živi.

Na čemu trenutno radiš? Šta planiraš?

-Odavno planiram da postanem slavan i bogat pa da se onda u nekoj osami i idili izolujem od opšte gluposti i posvetim samo svojim glupostima i istinama i, naravno, da batalim i pisanje i ovakve intervjue. Zasad mi se ništa od toga nije ostvarilo. Vjerovatno tražim previše, ali neću odustati.

ALEKSANDAR ĆUKOVIĆ

---

Satira i lakrdija
Da li je Crna Gora plodno tle za satiru?

-Crna Gora je svakako plodno tle za satiru, ali je još plodnije za lakrdiju. Međutim, za lakrdiju je potrebna najveća hrabrost koju pisac može da ima. Zato se u nedostatku te hrabrosti lakrdija vrlo rijetko smješta među stranice knjiga, ali zato živi i cvjeta u našem društvenom životu.


Da svijetu malo lakne
Kako vidiš budućnost knjige i čitaoca?

-Pitaš me za sudbinu knjige i čitaoca, a ne pitaš me za svoju i moju sudbinu. Ne pitaš me za sudbinu pisca. Kako god da bude, knjiga i čitalaca neće nestati jer je svijet već toliko napisao da ima da se čuva i čita za narednih milion godina. Pisci komotno mogu da budu javno likvidirani i da svijetu malo lakne. Zamisli kad bi neko uveo takvu uredbu da se pisci smiču zato što su dozlogrdili i dosadili svijetu koliko nas bi se odreklo ovog laskavog zvanja i koliko bi nas javno priznalo da smo nepismeni. Ja bih prvi. A pada mi na pamet da bi možda dobro bilo i uvesti neki moratorijum na pisanje dok se dobro ne iščita i previzita svo čudo napisanih štiva. Šalim se, malo, a i malo se ne šalim. Sve u svemu, dok bude života i potrebe da se stvara biće i potrebe da se piše i čita. Nekad manje, nekad više, ali nije to tako sudbinsko pitanje kako se nama oboljelima od elitizma čini.


elitizam je pojava koja možda i najtemeljnije razara ljudsku zajednicu
Elitizam je pojava koja možda i najtemeljnije razara ljudsku zajednicu