-„Posmatram riječi, jezik kao biće, dakle kao nešto što se razvija, raste, sazrijeva, nestaje, obnavlja se, dakle, ima isti proces kao što se dešava čovjeku, kao što se dešava ljudima, kao što stoji u Jevanđelju, da su čovjek i riječ jedno. To je od pamtivijeka tako. Držim se toga i u svojim knjigama nastojim da to i pokažem na svoj način”, kaže u intervjuu za „Dan” akademik
Miro Vuksanović, koji slovi za jednog od najistaknutijih savremenih srpskih pisaca. Za svoj rad ovjenčan je mnogim nagradama i priznanjima, a ono što našeg sagovornika čini jedinstvenim jeste činjenica da je jedini pisac koji je pisao romane o jeziku.
• Kakav je Vaš odnos kao pisca prema maternjem jeziku s obzirom na to da ste jedini pisali romane o jeziku?– Napisao sam dvadeset knjiga. Kao što svaki pisac ima svoje pripremne knjige, uzgredne ili središnje knjige. Pisce prepoznajemo ili po jednoj knjizi ili po više naslova. Ono što se prepoznaje u mojoj književnosti jesu knjige iz „Semoljske trilogije”: „Semolj gora”, „Semolj zemlja” i „Semolj ljudi”, to su romani o riječima, gdje sam dvije hiljade sedamsto šest priča o riječima koje čine jednu cjelinu u lancu koji je sastavljen od beočuga, tako da se taj beočug može uzimati kao cjelina za sebe. Knjige su primljene kod čitalaca sa velikim uspjehom, i smatram da je to zbog toga što sam uspio da pronađem način da upotrebim riječi koje se svakodnevno ne upotrebljavaju, koje su malo zatvorene i malo zaboravljene.
To sam pokušavao da postignem različitim modelima pripovijedanja. U tim knjigama ima nekoliko desetina modela pripovijedanja, i još da to bude iskazano na savremen, moderan način, ali da ima u sebi i tradiciju, jer smtram da je to najbolji postupak.To je ono što ja radim i kao pisac i u mom profesionalnom poslu. Kada je riječ o nekim vezama u mom odnosu prema jeziku, treba pomenuti da u temelju tog mog posla i naše novije književnosti, inače jeste Vukov „Srpski rječnik” i ljudi koji su pisali o mom pisanju su to uglavnom navodili.
Međutim, nisu zapazili jednu drugu stvar, da je možda neposredniji povod za taj moj postupak bio Andrićev tekst i „Večiti kalendar maternjeg jezika”, koji je on započeo pred smrt, ali ga nije završio. Pokušao sam da rekonstruišem tu njegovu knjigu zato što sam okupio njegove zapise o riječima pod tim nazivom.
Taj moj odnos prema riječima i prema jeziku se unapređuje, ponavlja. Iskušavam riječ, rečenicu na različite načine i to ću raditi i dalje.
• Kako se kao pisac odnosite prema književnosti, budući da u svojstvu urednika stojite iza „Deset vekova srpske književnosti”, zamašnog izdavačkog poduhvata od izuzetnog nacionalnog i značaja za kulturu uopšte?– Srećom sam bio u prilici da u Matici srpskoj prije desetak godina, kada je izdavačko preduzeće otišlo u stečaj, kao što se desilo našim velikim izdavačkim kućama, da predložim da osnujemo Izdavački centar koji djeluje i danas. To je preduzeće čiji je Matica osnivač, u kojem nema zaposlenih, a gdje smo pokrenuli ediciju „Deset vekova srpske književnosti”, s namjerom da razjasnimo šta je to što čini korpus srpske književnosti. Razumije se da je to sve ono što je napisano na srpskom jeziku od HII vijeka od kada počinjemo, dakle od Svetog Save, od usmene književnosti, pa do naših savremenika, jer u tih deset vjekova dvanaesti je prvi, a dvadeset prvi deseti. Nastojali smo da pokažemo kako se u kojem vremenu stvaralo ono što zaslužuje pažnju i ono što je ušlo u kanon, dakle, ono što je ušlo u trajnu vrijednost, ali u jednom istraživačkom postupku da skrenemo pažnju na druge pisce i neke druge pojave, koji nisu došli do te kanonske odrednice. Imamo dvije serije. Prva je već pri kraju sa objavljivanjem. Sada smo definisali drugu, odnosno njen prvi dio. To je sto šezdeset jedna knjiga. Do sada smo objavili stotinu knjiga i to dva toma u sto dvije hiljade primjeraka i sto dvadeset pet miliona stranica. To je zahvat koji vremenski i prostorno do sada nije rađen. Mi smo po prvi put uvrstili pisce starog Dubrovnika i Boke Kotorske s namjerom da dokažemo da mora nešto biti zajedničko jugoslovenskim narodima. To je jedno, a drugo da je u osnovi te književnosti srpski jezik i srpska kultura i srpska tradicija, a da se to kasnije kroz vrijeme drugačije razvijalo ne sporeći nikome kako će svoj nacionalni književni korpus da formira. Imamo podršku Republičkog, Pokrajinskog budžeta. Tu glavni posao obavljaju priređivači. Tu su akademici, profesori univerziteta, istoričari, književni kritičari. Na tome radi stotinak ljudi. Objavljujemo po deset knjiga godišnje i sada pripremamo jedanaesto kolo.
• Skoro pola vijeka, četrdeset pet godina, radite kao upravnik Biblioteke Matice srpske. Kakav odnos kao pisac imate prema knjizi?– Prva slika koju pamtim jeste jedna lijepa vitrina u crkvi moračkog manastira na kojoj piše da je taj knjižarnik poklonila Simona Vuksanović 1915. godine. Meni je kao djetetu ta riječ „knjižarnik” ostala duboko u sjećanju, kao i činjenica da su za njega vezani i moje prezime i moj rodoslov. Poslije, u osnovnoj školi i u gimnaziji bile su to male priručne biblioteke smještene u vitrinama, tako da sam brzo pročitao i jednu i drugu biblioteku, najprije u osnovnoj školi, a potom i onu u gimnaziji. Kao student, kasnije, sve svoje ispite spremao sam u bibliotekama, na fakultetu, gradskoj i Narodnoj biblioteci. Nekako sam prirodno izašao iz tog ambijenta, jer u Studentskom gradu gdje sam stanovao, nekako nije bilo uslova da mogu mirno da radim, a kada studirate književnost, onda je glavni posao čitanje knjiga i to se mora raditi na miru.
Mila Milosavljević
Dobitnik Specijalnog priznanja Sajma knjiga u BeograduVuksanović je dobitnik brojnih nagrada, između ostalih i „Miroslavljevo jevanđelje” za najbolju proznu knjigu u Jugoslaviji za 1997-2000. Nagradu za umjetnost Vukove zadužbine dobio je 2000. godine, a iste godine i Prosvetinu nagradu za prozu. NIN-ova nagrada kritike za najbolji roman na srpskom jeziku pripala mu je 2005; Nagradu „Meša Selimović” za najbolju knjigu na srpskom jeziku u 2005; Zlatni hit liber 2006; „Statuetu Branka Radičevića” Brankovog kola 2010. i Povelju za životno djelo Udruženja književnika Srbije (2012) i Nagradu „Veljkova Golubica” za sveukupno pripovjedačko stvaralaštvo (2015). Dobio je Vukovu nagradu (2004), Dobitnik je Specijalnog priznanja Sajma knjiga u Beogradu (2018)...Inicijator i predsjednik Uređivačkog odbora Kritičkog izdanja Andrićevog djelaNa predlog Odeljenja jezika i književnosti izabran je za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) 5. novembra 2009. Za redovnog člana SANU izabran je 5. novembra 2015. Njegova bibliografija početkom 2019. sadrži 1545 jedinica, a literaturu o književnom radu čini šest knjiga, tri zbornika i 289 prikaza, ogleda i rasprava. Pokretač je i glavni urednik Antologijske edicije „Deset vekova srpske književnosti” Izdavačkog centra Matice srpske. Inicijator i predsjednik Uređivačkog odbora Kritičkog izdanja djela Ive Andrića...”Pisce
prepoznajemo ili po jednoj knjizi ili po više
naslova. Ono što se prepoznaje u mojoj
književnosti jesu knjige iz „Semoljske trilogije”:
„Semolj gora”,
„Semolj zemlja” i „Semolj ljudi”.
To su romani o riječima... Uspio sam da pronađem način da upotrijebim riječi koje se svakodnevno ne upotrebljavaju, koje su malo zatvorene i malo zaboravljene
)){kind=small}
