Akademik
Vasilije Đ. Krestić
(…) Posao istraživanja arhivske građe za disertaciju, posebno u prvih nekoliko mjeseci, nije mi bio ni lak, ni jednostavan. Najveću teškoću zadavali su mi dokumenti na njemačkom, koji su bili napisani goticom, pa sam morao da uložim dosta truda da savladam to pismo koje dotle nijesam poznavao. Dok sam njemačkim jezikom vladao, mađarski nijesam znao, pa sam bio prinuđen da ga učim i njime ovladam toliko da mogu da odabiram dokumenta koja se tiču teme moje disertacije. Posao istraživanja i sabiranja građe shvatio sam veoma ozbiljno i u pomenutim arhivima pročešljao sam sve fondove i akvizicije koje su se ticale prednagodbenog i nagodbenog vremena. Riječ je ne o stotinama, već o hiljadama arhivističkih kutija i fascikala. Bio je to pravi rudarski posao, koji je morao da urodi željenim plodom. Rad na disertaciji trajao je nepunih šest godina.
U vezi s mojim prvim odlaskom najprije u Beč, a zatim u Budmpeštu radi naučnog istraživanja mislim da treba da zabilježim da sam prilikom dobijanja putnih isprava bio pozivan na posebne razgovore s odgovornim licima, a po svemu sudeći s osoba iz obavještajne službe. Ti razgovori svodili su se na zahtjeve da, što god zapazim a tiče se naše zemlje, po povratku s puta dođem kod njih u ministarstvo unutrašnjih poslova i prenesem im svoje utiske o ljudima s kojima sam dolazio u dodir. Moji sagovornici apelovali su na moj patriotizam, na to da im je poznato da je i moj otac, kao bivši ugledni član Sokolskog društva, bio istaknuti rodoljub, pa da se iz tih razloga obraćaju i meni i očekuju moju saradnju. Budući da sam shvatio da ti razgovori imaju za cilj da me uvuku u neke obavještajne radnje, pokušao sam da im objasnim da ću biti prezauzet poslovima u arhivima i bibliotekama, da ću dolaziti u dodir samo s kolegama iz struke i da neću imati prilike da se upuštam u političke rasprave, pa da ode mene ne mogu očekivati obavještenja koja ih zanimaju. Na takvo moje obrazloženje uzvraćeno mi je da njih zanima sve, pa i razgovori koje ću voditi sa svojim kolegama. Odlučan da se ne upuštam u bilo kakvu saradnju koja se tiče obavještajnih poslova, po povratku iz Beča nijesam se javio nikom iz Ministarstva unutrašnjih poslova. Međutim, nekoliko nedjelja po povratku dobio sam poziv od pomenutog ministarstva. Pitanje je bilo gdje sam i zašto im se nijesam javio. Odgovorio sam da se nijesam javio zato što nemam baš ništa da im saopštim što bi ih moglo zanimati, a da imam nešto što je važno i što se tiče moje zemlje i njene bezbjednosti, ja bih im se javio i bez poziva. Ista scena dogodila se i poslije mog povratka iz Budimpešte, poslije čega me više niko tim povodom nije uznemirivao. Ovo sam ispričao da se vidi kako su naše obavještajne službe u to vrijeme funkcionisale i kako su saradnike tražile i, vjerovatno, nalazile među mladim intelektualcima.
Disertaciju sam odbranio februara 1967. pred komisijom koju su činili profesori: V. Čubrilović, V. Novak, F. Čulinović i R. Samardžić. Zanimljivo je i to da su o mojoj disertacii napisana dva afirmativna referata, što ne pamtim da se dogodilo s bilo kojom drugom disertacijom. Jedan referat napisao je Čubrilović a potpisali su ga Novak i Samardžić, a drugi je napisao Čulinović. Pošto je tema bila iz hrvatske istorije, moj profesor želio je, iz nekih taktičkih političkih razloga i sa namjerom da ostvari što tješnju naučnu saradnju s kolegama iz Hrvatske, da jedan član komisije za odbranu disertacije bude neki ugledni profesor iz Zagreba. Odlučio se za Čulinovića ne samo zato što je Hrvatsko-ugarska nagodba tema iz državnopravne istorije koja je Čulinoviću bila uža specijalnost, već i zato što je Čulinović, kao i moj profesor, bio sledbenik jugoslovenske politike. Kad je odlučio da Čulinović bude jedan od članova komisije i kad mu je poslao rukopis disertacije, Čubrilović mu nije rekao ko će pisati referat. Tek, Čulinović je shvatio da on treba da ga napiše i, ne obavještavajući o tome Čubrilovića, dostavio mu referat. Kao moj mentor za izradu disertacije Čubrilović nije htio da potpiše Čulinovićev referat. Nije to htio da učini ni zato što se nije slagao s nekim Čulinovićevim ocjenama, pa je odlučio da na sjednicu Nastavno-naučnog vijeća fakulteta ide s dva referata.
Sama odbrana disertacija za mene je bila zanimljiva zato što članovi komisije međusobno nijesu bili saglasni s nekim mojim ocjenama o biskupu Josipu Jurju Štrosmajeru kao velikom Jugoslovenu. U tezi sam o tome izrekao neke ocjene koje su odudarale od ustaljenih hvalospjeva o tom hrvatskom političaru. Kao velikim Jugoslovenima, Čubriloviću i Čulinoviću te ocjene nijesu se dopale i o tome su izrekli svoje kritičke sudove. Prije no što sam dobio riječ da odgovorim svojim oponentima, u diskusiju je uskočio prof. Novak, ništa manji Jugosloven od pomenutih svojih kolega. On nije osporavao moje ocjene o Štrosmajeru, već se s njima saglasio i reako da mu, sve dok nije pročitao moju disertaciju, nije bilo jasno zašto mu je uvijek bio bliži Ivan Kukuljević Sakcinski od biskupa Štrosmajera. Drugim riječima, on je imao izvjesnih sumnji o Štrosmajerovom jugoslovenstvu, ali nije znao da ih objasni, u čemu sam mu ja svojim pisanjem pomogao.
(NASTAVIĆE SE)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.