Najteža stvar u životu je znati koje mostove treba preći, a koje srušiti.
Ovako svoju priču počinje Nikšićanka Stana Mrvošević, koja se prije više od četiri decenije opredijelila za hraniteljstvo. Prihvatila se da izdržava dva dječaka bez roditeljskog staranja. Koliko ljubavi, snage i borbe je trebalo da bi se prešao trnovit put do uspjeha koji je krunisan time da su oni danas odrasli i uspješnji ljudi, otkriva nam naša sagovornica.
– Sa sjetom se sjećam ljeta 1970. godine, kada je u tadašnje naselje Rudo Polje kod Nikšića došla grupa socijalnih radnika, koji su doveli nekoliko djece bez roditeljskog staranja i smjestili ih kod porodica koje su živjele u Ulici 18. septembar, danas naselje Humci, gdje i sada stanujemo. Moj sin Željko, koji je tada imao svega sedam godina, zajapuren je utrčao u kuću i molio oca Branka i mene da primimo dječaka Nenada, nekoliko mjeseci mlađeg od njega. I sada mi odzvanjaju u ušima njegove riječi: „Neću više da budem sam. Hoću da imam druga!” Suprug Branko i ja, bili smo zbunjeni Željkovom idejom, ali i upornošću - priča Stana.
Pojašnjava da su ona i suprug željeli da imaju još djece, ali brojne zdravstvene komplikacije im nijesu dozvoljavale da ostvare taj san.
– Zatečena Željkovom upornošću, ali i činjenicom da bi bio jako srećan, odlučila sam da razgovaram sa sada počivšim suprugom Brankom, nakon čega smo se dogovorili da sinu ispunimo želju. U julu, sada daleke, 1970. godine Nenad je postao član naš porodice. Dva mjeseca kasnije socijalni radnici doveli su i šestogodišnjeg Miloja. Zamolili su me da ga pričuvam nekoliko dana, dok žena kod koje je bio smješten ne izađe iz bolnice. Vrijeme je isteklo, ali on nije htio da se odvoji od nas. Plakao je! I Željko i Nenad su plakali i molili da i on ostane kod njih. Odlučili smo da zadržimo i Miloja. Nenad je ostao kod nas narednih dvanaest godina, do odlaska na Vojnu akademiju u Zagreb, a Miloje dvije godine manje, sve dok nije pronašao majku, sa kojom je nastavio da živi – prisjeća se naša sagovornica.
Ona naglašava da je splet nesrećnih okolnosti učinio da su oba dječaka imala tužnu životnu priču.
– Nenadova majka ostala je trudna sa momkom sa kojim se zabavljala. Nedugo potom posvađala se sa njim, ali za pomirenje nije želio da čuje. Kako bi se ionako komplikovana situacija još više s zamrsila Bog je nametnuo da on dobije poziv za odsluženje vojnog roka. Molila ga je i preklinjala da dođe da se pozdravi sa njim. Ne sluteći šta će mu se dogoditi, pristao je na tu soluciju. Dogovoreno je viđenje. U momentu kada je prišla, umjesto ispružene ruke pozdrava, izvadila je pištolj iz džepa i pucala mu u grudi. Na licu mjesta ostao je da leži nepomičan u lokvi krvi. Nenadova majka je uhapšena zbog počinjenog krivičnog djela, tako da je on rođen u zatvoru. U Dječjem domu Bijela proveo je šest i po godina. Iako se nadao da će ga majka uzeti kada odrobija kaznu i izađe iz zatvora to se nije dogodilo, uprkos činjenici što joj je socijalno obezbijedilo posao i stan. Istini za volju, nekoliko puta je dolazila da ga posjeti, sa čovjekom kojeg je upoznala u zatvoru, a koji je odležao kaznu za silovanje i ubistvo. S obzirom da je živjela sa njim i nije pokazivala interesovanje da odvede Nenada, ne prihvatajući takvo ponašanje, opomenula sam je da u buduće ako želi da posjećuje sina može dolaziti jedino sama, nikako u društvu tog čovjeka – sjeća se teta Stana.
U vrijeme kada je Nenad imao 12 godina, a ona, kako kaže, pomislila da je stresnim situacijama došao kraj, pojavila se njegova tetka i saopštila tužnu vijest o pogibiji majke.
– Kao na filmu, dogodio se zaplet situacije. Suze, jecaji, plač i boli... Nenadova tetka je ispričala da je ubio čovjek sa kojim je živjela. U tom momentu Nenad je zatražio da mu pripremim crnu košulju. S obzirom na to da sam se trudila da mu ispunim sve želje, ispoštovala sam njegov zahtjev. Borila sam se da mu pomognem kako bi prebrodio teške momente. Mislim da sam ga spasila neprestanim i dugim razgovorima. Bili su to dani sa mnogo patnje i boli, protkani suzama i jecajima. I upravo tih teških i bolnih dana, Nenad je rekao da ne želi više da nosi majčino prezime. Pitao me je može li da uzme očevo – prisjeća se Stana.
Ona se sjeća da je to bio Sizifov posao i da nije lako kamenu gromadu iskotrljati na vrh brda, ali da su trud i volja koje je uložila, neumornom energijom, rušili sve nedoumice i prepreke kojih je bilo nebrojeno.
– Braća Nenadovog oca nijesu dugo htjela da čuju za to da on nosi njihovo prezime. To ih je podsjećalo na tužnu prošlost. Ipak, za mene je bilo najvažnije da ispunim Nenadov san. Uz mnogo molbi i razgovora sa Nenadovim stričevima, da ga upoznaju, pa tek nakon toga odluče da li da pristanu na to da on nosi njihovo prezime, nakon što su ga ugledali popustili su. Shvatili su da on liči na njih kao jaje jajetu. Nakon dugo vremena Nenadovo lice opet je ozario osmijeh. To je njegovom životu vratilo smisao postojanja i, kako je govorio, imao je razlog za radovanje. Čak je popravio ocjene i bio odličan đak. Razmišljao je o budućnosti, maštao, pravio planove. Odlučio je da nakon srednje škole napusti Nikšić, uz obrazloženje da ne može da živi u tom gradu sa svojom prošlošću – kaže Stana, kojoj i danas zaiskri suza u oku kada se sjeti tih teških trenutaka i dana punih bola.
Drugi dječak kojeg je othranila porodica Mrvošević, neznatno mlađi od Nenada je Miloje.
– Iako mnogo vezan za Nenada, Željka, Branka i mene, jako je patio za majkom. Jednostavno, znao je da ona negdje postoji. Iako malo potišten, presabirao je događaje. Vjerovao je u moju sposobnost i hrabrio sebe da će mu se ispuniti san, kao što se to dogodilo i Nenadu. Nijesam imala previše izbora. Našla sam se pred velikim zadatkom. Krenula sam u još jednu neizvjesnu akciju – u potragu za Milojevom majkom. I dok sam ja bila skeptična, on je nakon svega što sam uradila za Nenada, vjerovao da sam svemoćna. Često bi me pitao: „Teta Stano, da li možeš da nađeš moju majku. O, dragi Bože, kada bih mogao da je zagrlim, bio bih najsrećniji dječak na svijetu”. Znala sam da je preda mnom težak zadatak. Ipak, nijesam posustajala. Na osnovu podataka koje sam imala o njoj, pokušala sam od ljudi koje sam slučajno upoznala, saznati neke detalje, jer su i oni imali isto prezime. I zaista, saznala sam da živi i radi u jednom primorskom gradu. Kontaktirala sam socijalne radnike koji su je pronašli i pitali da li ima sina. Suze su kao rijeka navirale niz njene obraze. Jecaji su joj parali dušu, a dugo skrivane riječi potekle su iz njenih usta. Ispričala je da je imala sina Miloja koga je dala u dom, jer nije imala uslova da ga izdržava. Kazala je i to da ga je obilazila ponekad u Domu, kupovala mu poklone, te da ni sama ne zna kako je prekinula kontakte sa njim. Naglašavala je da godinama ne može da ga nađe. „Kada bih samo mogla još jednom da zagrlim moga sina, moju radost. Srcu bi mi bilo lakše kada bih znala da je živ”. Nakon više od sat vremena razgovora, socijalni radnici su joj tada rekli da njen sin živi u Nikšiću, u jednoj divnoj porodici, gdje su mu pruženi ljubav i pažnja. Osmijeh je ozario njeno lice. Dogovoren je susret sa Milojem. I sada kao da posmatram Miloja. Sjećam se da je bio jako nervozan. Nije ga mjesto držalo. Pola dana je istrčavao napolju, dok nije došlo do toga dugo iščekivanog trenutka, kada je majci potrčao u zagrljaj i povikao: „Majko, majko, došla si”. Sjeo joj je u krilo, poljubio je i upitao zašto ga je ostavila. A, onda je nastavio sa pitanjima: Voliš li ti mene? Želiš li da me povedeš sa sobom?! I dok su oni plakali, suze socijalnog radnika, Brankove i moje, parale su zidove prostorije u kojoj smo sjedjeli. Skrhana od bola, Milojeva majka je izgovarala da bi to rado učinila, ali nema uslova da ga izdržava. Od toga dana do momenta kada je dobila stan i bolji posao, Milojeva majka je naredne tri godine bila naš gost jako često, priča Stana, napominjući da je Miloje sa svojom majkom otišao kada je imao 16 godina..
Ona kaže da je srećna što je uspjela da sina Željka, Nenada i Miloja, vaspita da budu odgovorni ljudi, kao i zbog toga što su svima želje ispunjene.
– Željko i Nenad imaju porodice, a nadam se da će to životno pitanje riješiti i Miloje. Upornost je pobijedila po ko zna koji put. Svima koji pomognu djeci bez roditelja, neka Bog podari onoliko ljubavi i sreće koliko sam ja imala podižući ta dva divna dječaka – završava svoju priču teta Stana. L.N.
Svima podjednako posvećena
Teta Stana je uvijek i svuda svoja tri dječaka, Željka, Nenada i Miloja, vodila sa sobom.
– Kada bi me neko pitao jesu li svi moji, ponosno sam odgovarala da jesu. Sve su to moji sinovi. Svu trojicu sam istovremeno upisala u prvi razred. Moj suprug Branko bio im je kao drug, branio bi ih kada bih ja vikala na njih. Zahtijevala sam disciplinu od sve trojice i bila im podjednako posvećena. Željko je često dobijao batine, i kad nije bio kriv. Željela sam da napravim ljude od njih i uspjela sam u tome. Kod Nenada je bila kasa za štednju novca, koji su dobijali od naše rodbine. Kad su dolazila moja braća iz Njemačke, molila sam ih da novac ne daju Željku, već da ostave Nenadu i kažu da je to za svu trojicu. Uvijek je tako bilo. Ušteđevinu su koristili za odlazak u bioskop ili na utakmicu. Željko ih je volio kao braću i nikada nije pokazivao ljubomoru – priča Stana.
Željko se
posvetio muzici
Stanin sin Željko oduvijek je volio muziku. Završio je muzičku školu, kao mali svirao je harmoniku, a kasnije klavijaturu u grupi „Osma sila”.
– Već 29 godina moj sin živi u Italiji i nastavio je da se bavi muzikom. Oženio se Italijankom Antonelom. Ima troje uspješne djece Matiju (28), koji je doktorirao, Martinu (20), koja je tek sada na studijama i Nikolu (13) osnovca. Željka sam podržala u želji da nastavi muzičku karijeru, iako je Branko mislio da će on upisati elektrotehniku. Idem kod njega nekoliko puta godišnje – kaže ponosno Stana.
Vjerovala u Nenadovu odgovornost
Ona se sjeća i perioda kada su Željko i Nenad završili srednju školu jer su obojica željeli da upišu Vojnu akademiju u Zagrebu.
– Propisi nijesu dozvoljavali da idu dvojica iz jedne kuće. Odlučila sam da pošaljem Nenada, pokušavajući da pojasnim Željku da će se on lakše snaći. Koliko povjerenje sam imala u Nenada, potpisala sam da ću u slučaju da izgubi godinu platiti troškove školovanja, čak sam i kuću tada založila za hipoteku. Ispunio je obećanje. Postao je inženjer telekomunikacija. Sada živi u Srbiji. Oženjen je i ima dvije kćerke, blizankinje. Ponekad se čujemo telefonom, a ljeti dođe s porodicom da nas obiđe, kaže teta Stana, ne zaboravljajući da kaže da je Miloje završio srednju školu i zaposlio se na primorju, odakle se prije nekoliko godina odselio u Libiju.